Domoljublje kako ga vidi desnica nije usmjereno samo protiv stranaca i drugih nacija, već i protiv onih koji ne misle desno, a dio su hrvatskog korpusa. I strah od toga da nešto kažete o svojoj prošlosti jako dobro sugerira kakvo je ovo društvo postalo. Karamarkova fraza da će ‘svatko moći misliti što hoće u svoja četiri zida’ zapravo se ostvaruje

portalnovosti

Ako ništa drugo, »fenomen Komšić« pokazuje da ne postoji tek jedno »hrvatstvo«. Ne postoji – kad smo već prisiljeni o tome raspravljati – samo tuđmanovsko, mrzovoljno, isključivo, u sebe zatvoreno »hrvatstvo«, koje sebe dokazuje tek time što se odvaja od sebi sličnih, pa u tome odvajanju ne preže, vidjeli smo, ni od zločinačkih metoda. Komšić dokazuje da može to famozno »hrvatstvo« biti i prazno od nacionalizma, pa čak i od nacionalnog osjećaja, a da opet bude, brate mili – »hrvatstvo«. »Fenomen Komšić« razotkriva pravu istinu nacije kakvu je kreirala Hrvatska demokratska zajednica: ovakva kakva jest, hrvatska nacija dokazuje se samo postojanjem neprijatelja od kojeg će se uvijek iznova razdvajati. Ali onome što postoji samo u odnosu na neprijatelja, nije li samo neprijateljstvo sadržaj?

Ne osporavamo da većina BiH Hrvata nije glasala za Komšića. Ako prihvaćamo da bi svaki od tri člana Predsjedništva BiH trebao predstavljati svaki od konstitutivnih naroda, možemo se složiti i da takav izbor nije pošten. Ali, nije li i sam taj koncept nepravedan, baš kao i mogućnost da Bošnjaci Hrvatima biraju političkog predstavnika? Pa nisu li godine prošle otkako je Europski sud za ljudska prava zatražio promjenu izbornoga zakonodavstva, nakon što je pozitivno presudio u tužbi Sejdić-Finci? Jesu, prošle su – ali nismo čuli da su se Čović i bratija polomili da provedu presudu ESLJP-a. Štoviše, učinili su što su mogli da sve ostane isto.

Postoji, međutim, nešto važnije: ne bi li se Hrvati – ne bismo li se dakle mi – umjesto što zapjenjeno, nepromišljeno i kolektivno jadikujemo nad nepravdom – tek jednom, i to manjom, u moru bosanskih nepravdi – trebali upitati: pa kakvo je to hrvatstvo koje naši najbliži susjedi, naši prvi komšije, ljudi koje Dragan Čović naziva »prijateljima Bošnjacima«, odbijaju prihvatiti?

Kakvo je to »europsko« hrvatstvo o kojem gudi Čović, kad »prijateljima Bošnjacima« ne pada na pamet glasati za Čovića? Kakvi su to zahtjevi, kakve su to ponude, kada Bošnjaci uporno glasaju za onoga koji utjelovljuje suštu suprotnost Čoviću, čineći to čak i po cijenu daljnjeg urušavanja njihove vlastite zemlje? Ne bi li se HDZ BiH, pa i cijela Hrvatska, trebali zapitati: kakvu mi to politiku zagovaramo, s kakvom se političkom tradicijom poistovjećujemo, kad s toliko jednodušne nepromišljenosti sipamo drvlje i kamenje na izbor Željka Komšića?

E, takva se pitanja u Hrvatskoj ne postavljaju. Jer, kad bi bilo poštenja da se na njih odgovori, valjalo bi priznati: tko danas zagovara Čovića, preuzima i političku i moralnu odgovornost za ratnu politiku HDZ-a BiH, jer Čović i cijeli Hrvatski narodni sabor Herceg-Bosnu kuju u nebesa. Ratna politika HDZ-a BiH, pak, bila je ratna politika Franje Tuđmana. Ona je podrazumijevala, i bez imalo krzmanja provela: razaranje gradova, domova, džamija, pravoslavnih crkava i povijesnih spomenika; ubijanje civila i ratnih zarobljenika; otvaranje koncentracijskih logora; mučenja; pljačku; dugotrajno namjerno nasilje i zlostavljanje; protjerivanje i etničko čišćenje; dugogodišnje poslijeratno njegovanje ratnih osvajanja; skrivanje ratnih zločinaca; opstrukciju suradnje s Haškim sudom… I tako dalje, i tako dalje. A to su samo najgore posljedice te politike, koja se do danas – bez ijedne geste uvjerljive i iskrene samorefleksije – natrackala jeftinom šminkom »europeizacije«, pa na čelu sadašnjeg, »europskog« HDZ-a BiH, imate čovjeka koji glagolja o »prijateljima Bošnjacima«, a 1993, u firmi koju je vodio, koristio je robovski rad bošnjačkih ratnih zarobljenika.

Eto, u tome je tajna izbora Željka Komšića: Bošnjaci odbijaju birati onoga kome se ne može vjerovati; i, još važnije, onome koji i ne želi da mu Bošnjaci vjeruju. Jer, savršeno je Čović uvježbao ulogu svih balkanskih nacionalista, koji najviše kažu kad ne izreknu ono što im je najvažnije. Kada Čović u poslijeizbornoj noći 2014. Mostar nazove »stolnim hrvatskim gradom«, a potom četiri godine glagolja o »prijateljima Bošnjacima« i Hrvatima kao jamcima Europe, on vrlo dobro zna da su i Hrvati i Bošnjaci shvatili poruku: prvi, da se baš ništa promijenilo nije osim verbalnog repertoara za Bruxelles; i drugi, da se baš ništa promijeniti i neće, osim verbalnog repertoara za Bruxelles. I zato, sramotno je da cijela politička i medijska scena u Hrvatskoj, izuzimajući tek ekskomuniciranog Stjepana Mesića, s toliko nepromišljene strasti sudjeluju u ovome nemoralnom jadikovanju HDZ-a BiH, koji, poput razmažena djeteta, zahtijeva da se odmah i sada uvaže svi njegovi zahtjevi, a rezolutno odbija razgovarati o uzrocima nesporazuma.

Danas je u Hrvatskoj, žalibože, na djelu udruženi nacionalni pothvat gradnje nacije na temeljima na kojima ona nigdje, a u Bosni i Hercegovini baš nikako, ne može biti izgrađena. Pa, zaboga, zar zaista imate obraza tvrditi da Nediljko Galić iz Ljubuškoga, koji je sa suprugom Šteficom 1993. iz logora HVO-a spašavao susjede Bošnjake, nije Hrvat? Zar nas zaista želite uvjeriti da njegova Štefica, koja danas, sama poput utvare, vodi protunacionalistički mostarski portal tacno.net, nije Hrvatica? Zar se usuđujete reći da svi oni časni ljudi, protivnici tuđmanovskoga razaranja Bosne, nisu Hrvati? A to, što većina hrvatskih birača danas ne glasa za takve Hrvate, nego za one koji tuđmanizam svjesno prihvaćaju kao vlastito političko blago, e, to nije problem takvih ljudi, nego duboka, epohalna, i možda neizlječiva trauma ove nacije, ove zemlje, i svih nas, kojima ponestaje snage istinski se oduprijeti pogubnim posljedicama udruženoga nacionalnog pothvata.

tacno

Banjalučka najava koalicije Čović – Dodik očekivan je rezultat dvadeset sedmogodišnje združene politike Zagreba i Mostara, obilježene zazorom spram postojanja stabilne i integriranije Bosne i Hercegovine. Hrvatski premijer i predsjednica u potpunosti su stali iza Čovića

Novosti otkrivaju: Jakov Sedlar u huškačkom dokumentarcu ‘Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj’ neovlašteno je koristio fotografije i snimke hrvatskih i svjetskih medijskih kuća kao što su Reuters, Associated Press, EPA, Hanza media, Styria, Hina, Tanjug i HRT. Oštećeni najavljuju podnošenje tužbi

portalnovosti

“18. novembar obeležavamo kao dan trijumfa srbskog oružja nad hrvatskim zlikovcima i dan prestanka ustaškog terora nad srbskim narodom Slavonije, Baranje i zapadnog Srema. Nastojaćemo i ubuduće da obnavljamo sećanje na ovu oklevetanu nacionalnu ofanzivu, koja predstavlja krvavu ali pobedničku epopeju srbskog oružja, snažeći želju svih srbskih rodoljuba za novim i konačnim oslobođenjem Vukovara”, riječi su kojima je Srbska akcija prije dvije godine obilježila godišnjicu razaranja Vukovara, koristeći arhaični korienski oblik srpskog jezika. Nisu to propustili učiniti ni u nedjelju, putem posta na Facebooku – pozivajući na slavu u oružju.

“Na današnji dan 1991. godine, oslobođen je srbski grad Vukovar od strane hrvatskih okupatora. Kasnije, sporazumima iz 1995. i 1998. godine, uz pritisak NATO-zločinaca, ovaj grad sa čitavom oblašću je bez borbe predat Hrvatima. Hrvatski zločinci kao marionete cionista i atlantista i kao verni saveznici muslimana, okupirali su zapadne srbske zemlje. Ali kada njihove gazde ne budu u situaciji da ih zaštite, srbski narod će osloboditi svoje okupirane teritorije. Živio srbski Vukovar! Slava u oružju!”

No, zašto bi ikoga trebalo zanimati što o Vukovaru kaže ova ekstremno desna inicijativa? Odgovor na to pitanje glasi – zbog zastupnika Željka Glasnovića. On je ovih dana, s jedne strane glasno u Saboru nanizao tko je sve uvrijedio i pljunuo na Vukovar, a s druge je, također ovih dana, gostovao u Berlinu na događanju organiziranom od strane ekstremno desne Nacionaldemokratske stranke Njemačke (NPD). Ta stranka, baš kao i s  Glasnovićem, njeguje tople prijateljske odnose upravo s organizacijom Srbska akcija, inspiriranom radom srpskog kolaboracionista Dimitrija Ljotića.

NPD je minorna strančica koja često izaziva zazor i bilježi pokušaje zabrane rada u Njemačkoj, iz niza razloga. Njemački ustavni sud odbacio je prošle godine zahtjev savezne vlade za zabranom NPD-a zbog opasnosti po demokraciju i to samo zato što stranka ima zanemariv utjecaj na saveznoj razini i zato nije stvarna opasna po demokraciju. Naime, na zadnjim saveznim izborima NPD je privukao tek 0,4 posto glasača. Pod skutima okuplja i nasilnike i neonaciste te dovodi njihove istomišljenike iz drugih zemalja, poput notornog Francuza Jean Mariea Le Pena, koji je svoj dolazak na NPD-ov skup ove godine otkazao u zadnji čas. Neonaciste Glasnović, dakako, nije vidio ovih dana dok je boravio u Berlinu, kazavši da se radi isključivo o – domoljubima.

I tu se Glasnović slaže sa Srbskom akcijom, pa i Nacionalnim srpskim frontom, još jednom organizacijom koja se bori za “ujedinjenje svih Srba” i, dakako, “svih srpskih zemlja”. Upravo su ove dvije organizacije zajedničkim snagama prije godinu dana organizirale tribinu “Evropa slobodnih nacija” na kojoj su govorili Udo Voigt, zastupnik NPD-a u Europskom parlamentu i “njegov partijski saborac” Thorsten Heise, kojega se u Njemačkoj atribuira kao militantnog neonacista.

“Najbolji Srbi i najbolji Nemci su pali u borbi za otadžbinu”, kazao je tada Voigt, dok je Heise ustvrdio da je Njemačka “1945. godine okupirana”. Tvrdnju je ponovio i drugi govornik skupa, profesor Zoran Buljugić, prevoditelj knjige Jürgena Grafa “Mit o holokaustu“. Ova knjiga zabranjena je u Srbiji zato što “zagovara rasnu, nacionalnu i versku mržnju koja podstiče na diskriminaciju, neprijateljstvo i nasilje”. Uvodnu riječ održao je vođa Srbske akcije i prosvjeda za rehabilitaciju Milana Nedića, Marko Dimitrijević.

Arijevsko porijeklo Srba

Da su za racionaliziranje povijesti okupacije Jugoslavije, pa i srpskih zemalja, u doba Drugog svjetskog rata od strane Nijemaca, potrebne mentalne vratolomije, pokazuje i odgovor Srbske akcije kritičarima tog skupa naslovljen “Srbsko-nemačka družba – protivrečnost ili normalna pojava?“, gdje se nepotpisani autor poziva na – arijsko porijeklo ta dva naroda.  Naravno, nema nikakvog opravdanja za njemačke zločine prema Srbima u Drugom svjetskom ratu, piše tumač povijesti i modernosti srpsko-njemačkih odnosa, “ali kada bi se današnji spoljnopolitički nazori uopšte gradili na traženju istorijskih povoda za sukobe, onda bi svi narodi trebali da budu osuđeni na međusobno istrebljenje, što bi bilo štetno i apsurdno”.

“Ono što je ključno za saradnju između određenih nacija, to je da ne postoje uzajamne teritorijalne pretenzije i da zajednički ciljevi pretežu u odnosu na razlike. A sa današnjim nemačkim nacionalistima, mi imamo tu vrstu saglasnosti. Srbi i Nemci su dva velika i ratnička naroda koja su prirodno upućena na saradnju, i deo našeg kao i nemačkog identiteta jeste idejna pripadnost Evropi nacija. Jer i pored jaza između Istoka i Zapada (koji je nastao zapadnim padom u jeres u XI veku), mi u sferi politike i geopolitike poniremo dublje u one civilizacijske istočnike koji nas upućuju na jedinstvo. Naravno, nema punog jedinstva bez povratka Zapada autentičnom (pravoslavnom) Hrišćanstvu, ali one snage na Zapadu koje koliko-toliko čuvaju one naslage starog rimsko-hrišćanskog nasleđa, makar u kontekstu pogleda na svet, i koje osećaju impuls našeg zajedničkog arijskog iskona, jesu naši prirodni politički saveznici sa kojima je moguć i poželjan izvestan vid i stepen jedinstva”, navodi se u tom tekstu.

Veličanje Mladića, žal za Krajinom

Vrijedi li ovdje iskazana pomirljivost prema (nacističkoj) Njemačkoj i za Hrvatsku, odnosno načelo da ne treba tražiti povijesne povode za sukobe, e kako bi se izbjeglo štetno i apsurdno međusobno istrebljenje? Ne bi se reklo, ne samo vezano za obilježavanje 18. studenog kao dana “trijumfa srbskog oružja nad hrvatskim zlikovcima i dan prestanka ustaškog terora nad srbskim narodom Slavonije, Baranje i zapadnog Srema”, odnosno sjećanja “na ovu oklevetanu nacionalnu ofanzivu, koja predstavlja krvavu ali pobedničku epopeju srbskog oružja, snažeći želju svih srbskih rodoljuba za novim i konačnim oslobođenjem Vukovara”.

Oni i dalje nariču nad padom Republike Srbske Krajine, “srušene izdajom”, ali i slave ratnog zločinca Ratka Mladića.

faktograf

‘Bio bih zadovoljan da postignemo makar to da se ubuduće ne mrzimo kao Hrvati i Srbi, nego kao ljudi’, rekao je beogradski antropolog Ivan Čolović

Suludo je i dugoročno štetno za Hrvate i u BiH i u RH – budući da samo lijepa riječ i zlatna vrata otvara – sabotiranjem Željka Komšića, kolateralno i Šefika Džaferovića (SDA), bošnjačkog člana Predsjedništva, kontaminirati iz službenog Zagreba ne samo međuetničke odnose triju konstitutivnih naroda u BiH već i neprijepornu upućenost dviju susjednih zemalja jedne na drugu. Zatezanje tenzija zato što Dragan Čović nije prošao na izborima i HDZ nema bjanko mjenicu za manipuliranje Hrvatima na neodređeno vrijeme znači političku nezrelost, impotenciju, inat na štetu BiH, RH i hrvatskih interesa, stranputicu, a ne europski put što će, jer remeti hibridnu ravnotežu u ionako disfunkcionalnoj zemlji, međunarodna zajednica kazniti 

Marijan Vogrinec

„Željko Komšić je legalno i legitimno izabran za člana Predsjedništva BiH po istom zakonu po kojem je prije njega izabran i Dragan Čović. Ne znam po čemu bi to sada bilo nezakonito, a kada je Čović biran, bilo je zakonito. To nema smisla“, kazao je bivši dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić HRT-u u povodu neprijateljskog odnosa vlasti RH i HDZ-ovog mainstreama u zapadnoj Hercegovini (BiH) prema Komšićevoj izbornoj pobjedi i Komšiću, jer da „nije izabran voljom hrvatskog naroda, nego bošnjačkim preglasavanjem“. A ta bi, je li, „volja hrvatskog naroda“ bila zadovoljena isključivo na jedan način: izborom Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH, na drugi mandat hrvatskog člana tog tijela u  kojem su i po jedan predstavnik Srba i Bošnjaka, drugih dvaju konstitutivnih naroda u susjednoj državi.

Mesić je neki dan sudjelovao na međunarodnom panelu „BiH nakon izbora“, kojem su u Press klubu Concordia u Beču nazočili ugledni profesori, političari i novinari što prate rovita zbivanja na zapadnom Balkanu. Bio je najavljen i član Predsjedništva BiH Željko Komšić, ali se nije pojavio. Ex-predsjednik RH je na pitanje HRT-ovog novinara o budućnosti BiH nakon izbora kazao da je ta država „stvarnost i činjenica, a to što je netko ne priznaje, njemu šteti. BiH ostaje. Treba omogućiti da funkcionira. Može doživjeti određene promjene u svom ustroju, ali legalno je pravo građana BiH da o tome odlučuju. Dok god su zakoni takvi kakvi jesu, nema smisla ovo što se događa – da se lagalno izabranom predsjedniku uskraćuje gostoprimstvo. Mogli su onda reći da mora biti izabran predstavnik HDZ-a, pa bismo znali na čemu smo“.

Stjepan Mesić je, objavio je HRT, poručio premijeru Andreju Plenkoviću i ministrici vanjskih i europskih poslova Mariji Pejčinović-Burić „kako bi trebalo komunicirati s predstavnicima BiH, slati poruku Hrvatima u BiH da je to njihova domovina BiH, da je njihov glavni grad Sarajevo i da svoju politiku moraju kreirati s druga dva naroda u BiH“. To otprilike tvrdi i Komšić, da će žitelji te države sami odlučivati o svojoj sudbini i da neće dopustiti nikakvo miješanje/tutorstvo nad „svojima“ ni Zagrebu, ni Beogradu niti ikom drugom sa strane. Izravno je prozvao RH zbog dugogodišnjih grubih nasrtanja na državni suverenitet, politički i teritorijalni integritet svoje zemlje. Nedopustivo ponašanje i zbog dobrosusjedstva i zbog kršenja međunarodnih uzusa o nemiješanju u unutarnje stvari drugih suverenih zemalja. Kontraproduktivno pak za međuetničke i druge prihvatljive odnose među Bošnjacima, Srbima, Hrvatima i ostalim žiteljima BiH.

Mostar glavni grad BiH?

Komšić je i protiv tzv. trećeg, hrvatskog entiteta, za građansku je, jedinstvenu državu, protiv federalizacije po nacionalističkom ključu. Pa kad još spomene i gradnju Pelješkog mosta kao možda međudržavni problem velikog kalibra (uz nekoliko već postojećih, manjih), jer nije utvrđena morska granica RH i BiH u akvatoriju Neuma, odnosno izlaz BiH u međunarodne vode Jadrana (npr. po piranskom arbitražnom obrascu?), Željko Komšić postaje nepodnošljiv balvan u oku tzv. velikim ili trećeentitetskim Hrvatima bilo gdje da su na globusu ili su neki faktor u strukturama HDZ-ove stranačke/državne vlasti. Sol na ranu tih što se drže nacionalno osviještenim i povijesno potkovanim  bio je i njegov prvi supredsjednički potez: vraća iz Mostara u Sarajevo Ured hrvatskog člana Predsjedništva BiH, što ga je njegov prethodnik Dragan Čović preselio. Mora da se zabunio. Pomislio da je Mostar glavni grad BiH?

No, kako bilo, Komšić sada jest, što Čović nije. Više no uvjerljivom izbornom računicom upravo Komšić jest adresa, koju vlast RH ne smije bagatelizirati, ako drži do međunarodnog diplomatskog bontona i digniteta svoje zemlje te, nadasve, koristi za Hrvate s obiju strana međudržavne granice. Osobito do Hrvata u BiH, koji su se naraštajima rađali i umirali na tlu s kojeg se masovno iseljavaju baš od ratnih 1990-ih i pojačano, u velikom broju upravo s etnički očišćenih područja, gdje je godinama „pretplaćen“ na vlast – isključivo HDZ. Ali službeni Zagreb i HDZ ne žele prihvatiti realnosti poslijeizborne političke zbílje u BiH, jer je dvoglava ZNA SE filijala (HDZ BiH i HDZ 1990) popušila (predsjedničke) izbore 7. listopada. Unatoč interventnom vodu iz stranačke središnjice s Trga žrtava fašizma u Zagrebu, kojim je na terenu zapovijedao osobno Plenkovićev zamjenik Milijan Brkić nadimkom Vaso.

Njegov stranački šef i prvak hrvatske vlasti, premijer Plenković se dan uoči izbora samopozvao u Mostar, u tuđu državu agitirati u Čovićevu korist i time se izravno umiješati u krojenje vlasti u BiH. Ispalo je – uzalud vam trud svirači. Unatoč nacionalnoj euforiji, denver plavom urnebesu nabijenom državnom simbolikom RH na kojem si samopozvani premijer susjedne zemlje – kao da je na HDZ-ovom skupu u rodnom selu Svirču očevih predaka – uzurpira pravo „arbitrirati“ o vlasti tuđe države. Nema toga ni na Zanzibaru, a svejedno je Bog htio: Komšić naprijed, Čović stoj.

Državni vrh RH i HDZ-ov mainstream u zapadnoj Hercegovini ne samo da se dure kao vlaška mlada i sabotiraju konstituiranje vlasti BiH na osnovi rezultata izbora 7. listopada nego su i prosvjedno alarmirali i Bruxelles, Washington i sve važnije (ne)diplomatske adrese između o „nepravdi nanesenoj Hrvatima“. I deklariranog Hrvata Željka Komšića proglasili personom non grata u svim mjestima/županijama u BiH, gdje je HDZ na vlasti, neslužbeno i u RH. Neki je dan supredsjedatelj Predsjedništva BiH Željko Komšić boravio u Zagrebu, ali ga nitko od državnih prvaka nije primio. Mediji su izvijestili tek da je u hotelu Sheratonu ručao sa Stjepanom Mesićem, a veleposlanstvo BiH u RH, tvrde, nije imalo nikakvih spoznaja o Komšićevom službenom posjetu Zagrebu. No, tenzije ne popuštaju. Naprotiv.

U utorak se u Mostaru sastalo Predsjedništvo Hrvatskog narodnog sabora (HNS), koje također vodi „nezamjenjivi“ Dragan Čović, te objavilo „zajednički nastup svojih stranaka na svim razinama vlasti u BiH“, odnosno da će „tražiti partnere među bošnjačkim strankama, spremnim prihvatiti promjenu Izbornog zakona i europski put BiH“. Idu u borbu, idu uz dlaku poslijeizbornoj zbilji, jer – vlast je najprije slast, a onda i čast. I skup je život na mostarskom Beverly Hillsu. Ni svako malo putovanja u Zagreb nisu baš jeftina. To, je li, nema veze s „neravnopravnošću i bošnjačkim preglasavanjem“ b-h Hrvata, koji s manje od 15 posto zastupljenosti u stanovništvu zauzimaju 34 posto radnih mjesta u piramidi federalne vlasti u BiH? Koja se struktura neće promijeniti ni izbornim rezultatima 7. listopada. Svejedno, predsjednik HNS-a i HDZ-a BiH Dragan Čović izjavljuje HRT-u:

„S partnerima među Bošnjacima tražimo nekog tko bi bio u stanju zajamčiti legitimno političko predstavljanje Hrvata prema odluci Ustavnog suda BiH, bez preglasavanja. Ključne hrvatske stranke iz HNS-a neće se moći isključiti iz vlasti entiteta Federacije BiH čak ni uz pokušaje makinacija izborom Hrvata od bošnjačkih stranaka u Dom naroda Federacije BiH. (U njemu se mora dobiti potpora najmanje šest od 17 izaslanika kako bi se izabralo federalnu vladu predsjednika, op. a.) Nismo naivni da ne postoje ti pokušaji. Ako je netko želio izabrati hrvatskog člana Predsjedništva BiH glasovima Bošnjaka, jasno je da je spreman to nastaviti i dalje. (Čoviću ne pada na um priznati da su Srbi glasali za njega, a ne za Komšića, pa je svejedno izgubio izbore, op. a.) Uvjeren sam da imamo dovoljno kapaciteta i snage da zaštitimo poziciju Hrvata te da nismo ovisni o bilo komu (otkad je njegova osobno i pozicija HDZ-a pozicija Hrvata? – op. a.)“.

Sastali se, pa rastali

Pozicija Hrvata je, uz takve kao Dragan Čović s istomišljenicima u HDZ-ovom mainstreamu, najizglednija u Irskoj, Njemačkoj, Švedskoj, etc., samo ne gdje bi morala biti: u vlastitoj domovini. B-h Hrvatima je to BiH, sunarodnjacima iz Bijedne Naše Hrvatska, dijaspori tamo gdje žive, rade, rađaju djecu i plaćaju porez. I amen. Sve drugo su šuplja laprdanja o, je li, „domoljublju, nacionalnoj osviještenosti, vjeri“ i tim sranjima od kojih bogovski žive samo lažni mesije. I ovi u Mostaru/Širokom i ovi u Zagrebu, a mantra hrvatski narod im dođe kao crvena krpa kojom mašu kad im se god sprdne. Bijedno i jadno, ali svejedno se skupi svaki put dovoljno hlebinaca koji potrate svoj birački glas.

O stanju bosanskog lonca na poslijeizbornoj vatri zloslutno svjedoči činjenica da se sjednica Zastupničkog doma parlamenta Federacije BiH – gdje su dva sukobljena bloka: SDA i HDZ BiH nasuprot SDP-u BiH, Demokratskoj fronti Željka Komšića i Našoj stranci – raspala netom po konstituiranju. To baš i nije iznenadilo pozvane na sjednicu predstavnike Delegacije EU-a u BiH, koje je vodio Lars-Gunnar Wigemark. Cirkus se nastavlja, na redu su novi klaunovi, akrobati, dreseri, gutači vatre, brkate babe…

Suludo je i dugoročno štetno za Hrvate i u BiH i u RH – budući da samo lijepa riječ i zlatna vrata otvara – sabotiranjem Željka Komšića, kolateralno i Šefika Džaferovića (SDA), bošnjačkog člana Predsjedništva, kontaminirati ne samo međuetničke odnose triju konstitutivnih naroda već i  neprijepornu upućenost dviju susjednih zemalja jedne na drugu. Zatezanje tenzija zato što Čović nije prošao na izborima i HDZ nema bjanko mjenicu za manipuliranje Hrvatima na neodređeno vrijeme znači političku nezrelost, impotenciju, inat na štetu BiH i hrvatskih interesa, stranputicu, a ne europski put, što će – jer remeti hibridnu ravnotežu u ionako disfunkcionalnoj zemlji – međunarodna zajednica kazniti.

Da su EU i SAD željeli da Hrvate u Predsjedništvu države dvaju entiteta i triju konstitutivnih naroda zastupa Hrvat Dragan Čović, a ne Hrvat Željko Komšić, dopustili bi ne samo takvu promjenu Izbornog zakona BiH nego i radnje tzv. izbornog inženjeringa od kojih se poštenom čovjeku ionako diže kosa na glavi i bude mu mučno u želudcu. Ako HNS-ova ofenziva s možebitnim bošnjačkim partnerima – kakvih zapravo nema na radaru, ako iole nešto znače – poluči tu vrst promjene Izbornog zakona, kojom će se reći da su samo HDZ BiH/1990 i samo Dragan Čović legitimni predstavnici hrvatskog naroda i da protiv njih ne smiju glasati nehrvatski sugrađani u Federaciji BiH o njima ne smije…

Je li izgledno da vlastima u RH, stranački nadređenim HDZ-ovoj infrastukturi u BiH – zapravo je relevantna samo zapadna Hercegovina, gdje je već 1991. počelo paradržavno „osamostaljivanje“ etničkim čišćenjem Srba i Bošnjaka iz tzv. Hrvatske zajednice, pa Hrvatske republike Herceg-Bosne – padne na um da razvijanje prijateljstva s vlastima u BiH, dobrosusjedstvo, suradništvo i sporazumno rješavanje spornih pitanja, europski put, gospodarska razmjena i poštivanje ljudskih prava i sloboda nemaju alternativu? RH ima više od tisuću kilometara granice i gotovo tisućljetnu zajedničku ili vrlo blisku povijest s tom zemljom etničke tigrove kože. Smrtni je grijeh velikohrvatske politike režimâ u RH od 1990-ih sustavno odvikavala b-h Hrvata od prirodnog osjećaja da im je BiH domovina i Sarajevo glavni grad. Ne Hrvatska i Zagreb u drugom koraku po priznanju tzv. trećeg, hrvatskog entiteta u BiH. Zbog čega se sad zapravo i diže sva ova buka i dramatizira Komšićev izbor.

S Komšićem u Sarajevu, a ne Čović-Dodikovom kompom na „europskom putu“ u definitivan raspad BiH kao „nemoguće države triju naroda koji se ne vole i toliko su različiti da ne mogu živjeti zajedno“, velikonacionalne silnice potpuno gube na smislu. Dapače, postaje vidljivijim i daltonistima da ni HDZ nije isključivi jamac očuvanja nacionalnog identiteta i hrvatske opstojnosti u BiH, s ekskluzivnim pravom – tko mu ga je ikad dao u vlastitoj, kamoli u tuđoj zemlji!? – suflirati i uvjetovati Hrvatima kako će graditi suživot s Bošnjacima i Srbima. Kako im komšija Jovan i komšija Mustafa ne smiju biti bliži i važniji od brata Mate u Njemačkoj i sunarodnjaka Hrvoja u Zagrebu.

Krivci su u Zagrebu

A HDZ-ovi se vladajući režimi u RH – s osobito tragičnim posljedicama onaj „velikodržavotvoran“ Franje Tuđmana i Gojka Šuška 1990-ih godina, s Matom Bobanom u Mostaru i tzv. HZ/HR Herceg-Bosnom – ne prestaju miješati u BiH baš kao da su tamošnji Hrvati svi odreda maloumni, maloljetni ili slijepi, pa ih treba voditi za ruku i govoriti im što je sve – za njihovo dobro. Sic transit. To je ključni izvor problema, stalno novih sabotaža i kurzschlussa na dalekovodu između Sarajeva te Zagreba i Mostara. Banje Luke ne, jer tamošnji neupitni separatist Milorad Dodik – od neki dan zaprisegnuti srpski član Predsjedništva BiH – otvoreno druka s Čovićem za tzv. treći, hrvatski entitet, naoko umiveni surogat međunarodno poništene HZ/HR Herceg-Bosne. U pogrešnoj je, lošoj politici RH prema BiH razlog „nestajanju“ tamošnjih Hrvata. Baš kao što loše vlasti na Markovom trgu u Zagrebu – HDZ 21, SDP sedam godina – učinkovito čiste Bijednu Našu i od Hrvata i od svih drugih žitelja. Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić svako malo glasno zdvaja, a prešućuje istinu: „Naočigled cijelog svijeta, u BiH nestaje cijeli jedan narod, hrvatski, najmalobrojniji“.

Krivci su u Zagrebu i na dugogodišnjem tretmanu po haaškim prdekanama – jedan od osuđenih na 20 godina je po izricanju kazne strusio cijankalij, a svoj šestorici u tom procesu Žalbeno je vijeće potvrdilo ukupnu kaznu na čak 111 godina iza rešetaka. U optužnici je popis uistinu jezivih ratnih i zločina protiv čovječnosti, ali i kvalifikacija tzv. udruženog zločinačkog pothvata, za koji je inkriminiran/odgovoran sami vrh RH, time i potvrđena agresija RH na BiH. I Dragan Čović je dio te neslavne ratne priče o zločinačkom životu tzv. HZ/HR Herceg-Bosne – kao direktor mostarskog Sokola pisao je zamolbu da mu iz konc-logora HVO-a pošalju u tvornicu zatočene Bošnjake kao robovsku radnu snagu, kao u Trećem Reichu – a slaba je utjeha desetcima tisuća b-h Hrvata koji su zbog maloumnih ljudi i suludih ideja o podjeli suverene države BiH po etničko-vjerskom ključu otišli pred tsunamijem zločina, besmislene mržnje, progona, netrpeljivosti, etc., te im je u RH ili širom svijeta zauvijek (?) uskraćeno komšiju Jovana i komšiju Mustafu smatrati braćom. Prvima kojima će se s povjerenjem obratiti i koji će im pomoći u nevolji. S kojima će biti zajedno i o Božiću, i o Bajramu, o krsnoj slavi, rođendanu, imendanu, radovati se na svadbi, o rođenju djeteta, žalovati o pogrebima… Tempi passati.

Sav taj suživot u bogatstvu razlika i različitih u tzv. Jugoslaviji u malom, koji nikomu nije smetao, jer nije bilo važno tko je koje nacije ili (ne)vjere, dapače, ljudi nahvao (dum Marin) su silom ludosti i nasilja krvavih 1990-ih sotonizirali i uništili. Umjesto kriterija je li tko čovjek ili nije, ima li obraz i čast ili nema, je li dobar komšija ili nije silom je zamijenilo razlikovni uvjet je li tko „naš“ ili „njihov“. Otrov umjesto eliksira. I zato Hrvati – ali ne samo Hrvati, i Bošnjaci i Srbi također – još odlaze iz BiH u bijeli svijet. Pod HDZ-om, ni u etnički očišćenim krajevima više nema života ni u miru. Kao ni u RH, ako nisi pripadnikom uhljebničke armije licemjera, demagoga, lažnih branitelja/invalida/vjernika koji dnevno bar nekoliko puta „domoljubno“ ne vrište u javni prostor „volim Hrvatsku i Hrvate“. Za čije babe zdravlje? Što itko ima od toga?

Hrvatski narod i u BiH i u RH nije dobio ništa, a izgubio je jako puno. Među inim, najveću blagodat: izgubio je komšije i susjede s kojima je stoljećima dijelio dobro i zlo, zajedničku povijesnu sudbinu. No, besprimjerno se pljačkom i ratnoprofiterskim pogodovanjem u sprezi s politikom obogatio uzak sloj političkih, vojnih i logističkih vođa. Danas najbogatijih Hrvata ne europskom Jugoistoku. Možda i šire. Mantra o nacionalnoj neravnopravnosti Hrvata „u svakoj Jugoslaviji“, ugroženosti od Srba i Bošnjaka, pravoslavlja i islama, jugoslavenstva, komunizma i ateizma, etc. budalaštine su koje ne puše ni jaslička djeca. Posijano zlo ne dopušta ni danas – kad se zbog Čovićevog izbornog debakla sva službena Hrvatska u HDZ-ovom aranžmanu dignula protiv BiH – da bosanski lonac prijeđe u normalnu fazu vrenja. Bez provokacija i novih napetosti među dvjema balkanskim susjedama. Da je, primjerice, međunarodna zajednica priznala, kao što nije, isti status etnički očišćenoj od Srba i Bošnjaka HZ/HR Herceg-Bosni kao jednako etnički čistoj Republici Srpskoj, je li, b-h bi Hrvatima danas cvjetale ruže, množili bi se barem kao janjevački sunarodnjaci, blagovali slobodu, duhovna i materijalna dobra svake vrsti, bajna bi im se budućnost nudila na dlanu, etc.? Sic transit. 

Luciferovi apartmani

Budući da međunarodni gazde cjelovite BiH nisu imali razumijevanja ni sluha za paradržavnu tvorevinu tzv. HZ/HR Herceg-Bosnu te anuliranje udruženog zločinačkog pothvata (službena haaška inkriminacija) ni progledati kroz prste najvažnijim političkim i vojnim b-h poslovođama velikodržavotvorne politike tada HDZ-ovog službenog Zagreba, Washingtonski i Daytonski sporazumi skrojeni su kako su skrojeni. Tako da ni jedan od trojice tadašnjih gospodara života i smrti par milijuna Srba, Hrvata, Bošnjaka i inih –  Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović – nije mogao biti zadovoljan. Njih su trojica na vrijeme zbrisali u predvorje ureda sv. Petra igrati preferans, dok čekaju smještaj u nekom od Luciferovih apartmana, a svojim su sunarodnjacima ostavili čistiti nered u kojem moraju liječiti migrenu. A kako to nasljednici rade? Traljavo. Zapravo nikako, nered čine još gorim i zazornijim. Beograd via Banja Luka, a Zagreb via Mostar i Široki glumataju daltoniste, što bauljaju i mrgodno nasrću jedni na druge. U korist štete vlastitih naroda.

Ni Bošnjaci ne ostaju dužni svojim političko-ideološkim slijepcima, koji usred velebne sarajevske Zetre svršavaju maloumnim ulizništvom – da čovjek ne povjeruje – turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoğanu koji je došao baš u Sarajevu voditi svoju predsjedničku kampanju. Sic transit. „Erdoğane, sinko, vi se pobrinite za ovo područje“, citirao je turski predsjednik navodne riječi karizmatičnog Bošnjaka Alije Izetbegovića iz ratnog uragana u svojoj zemlji, a Izetbegović mlađi, Alijin sin Bakir, još Čovićev supredsjedatelj u Predsjedništvu BiH, dao si je oduška: „Drago mi je vidjeti izmiješane zastave Turske i BiH. Dugo smo mi zajedno, i dobro smo živjeli zajedno i dobro smo se borili zajedno. Bošnjaci su zadnji put na Çanakkaleu (Galipolje) branili Tursku kao svoju domovinu, a ako nas je povijest razdvojila, sudbina nam je opet bila slična. Turke i Bošnjake pokušavali su odvojiti od njihove vjere, identiteta i ponosa, no svakih stotinu godina Bog pošalje nekog čovjeka koji će narodu vratiti vjeru, a kad ga pošalje, onda mu i pomogne, a kad mu pomogne, nitko ga ne može pobijediti. Takav Božji izaslanik na zemlji bio je u slučaju Bošnjaka i BiH moj otac Alija, a u slučaju Turske i Turaka upravo Erdoğan. Vi imate čovjeka kojega vam je Bog poslao, a ime mu je Recep Tayyip Erdoğan.“

Kad su Hrvati posrijedi, otvoreno miješanje jedne u unutarnje stvari druge suverene države nastavilo se drugim, tzv. trećeentitetskim sredstvima nakon iznuđenog rata Srba protiv Hrvata i Bošnjaka, pa Hrvata protiv Srba i Bošnjaka i Bošnjaka protiv Hrvata i Srba. Cilj je bio razbiti i podijeliti Titovu „umjetnu tvorevinu“ BiH. S tim da – kad se Srbi i Hrvati raskusuraju kako se vožd Slobo i vrhovnik Franjo dogovore – Aliji i „njegovim Balijama“ možebitno će ostati ficlek „džamahirije“ oko Tuzle. Nema veze, je li, što je Bošnjaka po broju kao Srba i Hrvata zajedno? Remetilački su faktor, čulo se i sa srpske i s hrvatske strane bojišnice. Bolna muslimanska špranja u kršćanskom tkivu? Hrvatska podokničarska, iz preporodnog doba, da svaka ptica svomu jatu leti – u srpskoj istoznačnici sažeta čak u povijesnoj heraldici s četiri ocila – nije išla pod kapu međunarodnoj zajednici te se dogodilo što i jest: Washingtonskim i Daytonskim sporazumom zaustavilo se ratno krvoproliće, razaranja i ohladilo samozvane nacionalno-vjerske mesije, ali se nije dopustilo raskrojiti BiH po velikoetničkom arku. Privremeno je trodjelno federalizirati, pa čim se ukaže prva povoljna prilika – ćao, đaci. Neki velikoetnički, separatistički mentaliteti još nisu odustali od traganja za tom prilikom, mimikrijski se uvlačeći u svaku promjenu međunarodnih okolnosti.

Svojedobno je posljednji rotirajući predsjednik bivšeg Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić prepričavao svoj razgovor u Beogradu sa srbijanskim članom tog tijela već umiruće bivše države Borisavom Jovićem  o razlozima pobune dijela Srba u Hrvatskoj i ulozi Srbije/Slobodana Miloševića. „Nas ne zanimaju Srbi u Hrvatskoj“, navodno mu je odgovorio. „Činite s njima što vas je volja, nas, Srbiju zanima BiH.“ Gdje su Srbi Radovana Karadžića, Ratka Mladića i ekipe, doduše, za zelenim stolom dobili znatno manje od onog što su prisvojili oružjem, a peterostruko ih je više nego Hrvata i Bošnjaka zajedno na kraju dana skončalo u Sheveningenu i sankcionirano u Haaškom tribunalu. Bošnjaci se brojem svojih sankcioniranih zločinaca ne uspoređuju sa Srbima i Hrvatima, Srbi pak nešto muljaju i uopće ne priznaju svoju krivnju – nedajbože krimen službenog tada Beograda Slobodana Miloševića i zapovjedne strukture JNA – a Hrvati i u BiH i u RH ne prestaju jadikovati da su najgore prošli s međunarodnim pravosuđem, a „najmanje su krivi za rat“.

Iz tih, pak, činjenica nikakve pouke nije izvukao Milorad Dodik, koji se ne libi osobno osramotiti izjavom: „Više volim Srbiju, nego BiH“. A ne samo što je član Predsjedništva zemlje koju ne voli nego je i rođen u BiH (Laktaši, 1959.) te po djedu Tomi Dodigu iz sela Studenih Vrila nedaleko od Tomislavgrada navodno – Hrvat. Prema istraživanjima novinara Slobodne Dalmacije Petra Miloša, djed Tomo je bio žandar u Kraljevini Jugoslaviji, dosta se selio, oženio Crnogorkom, a hrvatsko prezime Dodig je promijenio je u srpsko Dodik te s katoličanstva prešao na pravoslavlje. Dragan Čović, veliki istomišljenik i sve bolji prijatelj Milorada Dodika nikad se nije baš tako izjasnio u javnosti, ali se po političkom ponašanju i pedigreu od 1990. godine dade pretpostaviti da i on više voli Hrvatsku nego BiH. I on je rođen u BiH (Mostar, 1956.) i, za razliku od Dodika, samo malo više farba tunele hinjenim europejstvom i neuvjerljivim frazama o „jedinstvenoj državi BiH u kojoj će Hrvati biti ravnopravni s ostala dva konstitutivna naroda“. Dakako, samo ako ga vode on i HDZ. Inače ne, jer ni jedan drugi Hrvat iz BiH i hrvatska stranka toga nisu dostojni. Ni Željko Komšić.

Kad Čović spomene jedinstvo BiH, čvršće stisne figu u džepu. Da nije tako, ne bi za svog mandata člana Predsjedništva BiH, znakovito, preselio svoj ured iz Sarajeva u Mostar – što njegov nasljednik Željko Komšić ukida, kao svoj prvi potez u drugom mandatu na istoj poziciji – niti bi prošlog kolovoza sudjelovao u pompoznom komemoriranju 25. obljetnice osnutka tzv. Hrvatske republike Herceg-Bosne. Na kojem se pompoznom skupu u Mostaru okupila još nepozatvarana ili već puštena na slobodu politička i vojna „krema“ aktera te međunarodno poništene tvorevine. HDZ-ov je službeni Zagreb, znakovito, na način da se ne kompromitira pred međunarodnom zajednicom, poslao izaslanike. Predsjednica RH generalnog konzula u Mostaru Marka Babića, a Markov trg Zvonka Milasa, državnog tajnika Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH (kazao je da nazoči u svoje ime), te saborskog zastupnika dijaspore Božu Ljubića (glavni govornik na svečanoj akademiji). Babić i Ljubić nisu objasnili razloge svog postupka.

Haaški pravorijek

„Franjo Tuđman iskreno je vjerovao da je podjela BiH najbolje rješenje“, pisao je ugledni povjesničar i diplomat Ivo Goldstein u tjedniku Globusu. „Teško je kalkulirati po obrascu ‘što bi bilo kad bi bilo’, ali, da on nije nametnuo Herceg-Bosnu, posve je jasno da bi antimiloševićevska opozicija bila puno jača, da bi agresija na BiH, suočena s bošnjačko-hrvatskom koalicijom, bila slabija, pa bi i zlo posljedično bilo manje. Potkraj 2017. Haški je tribunal potvrdio u drugom stupnju zaključak da su prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i drugi hrvatski vođe imali cilj osnovati hrvatski entitet koji bi omogućio ujedinjenje Hrvata (analogno Miloševićevoj psihopatiji ‘svi Srbi u jednoj državi’, op. a.). Oni koji brane Tuđmanovu politiku prema BiH uvijek su bili u manjini, njihovi su argumenti neuvjerljivi. Svima bi bilo bolje kad bi se slavljenici iz Mostara (lanjska proslava 23. obljetnice Herceg-Bosne, op. a.) suočili s povijesnom istinom, a ne da pričaju priče sebi i drugima.“

Nažalost, ništa od toga: tvrdoglavost je i dalje kurentna roba. Tuđman-Šuškov velikohrvatski duh pod smežuranim smokvinim listom tzv. trećeg, hrvatskog entiteta i time BiH na europskom putu? Kontra Komšića koji, pak, kontra tom duhu, idejom o građanskoj, jedinstvenoj državi BiH nije na europskom putu zato, što njegov europski put ne podržava HDZ-ova vlast u RH, pa ne smiju ni Čović sa svim trećeentitetcima oko sebe? Makar se trenutna vlast u RH ne uspijeva sama sa sobom dogovoriti je li na europskom ili, pak, na američkom, Trumpovom putu, mađarskom Viktora Orbana, ili vrag će znati kojem „europskom“ putu… Što mu dođe isto sranje u drugom pakiranju, jer o budućnosti BiH neće odlučivati ni Zagreb, ni Mostar, ni Beograd niti Sarajevo, kao što nikad u povijesti nisu odlučivali o toj zemlji. Petljali se jesu, prtljali i palamudili, ali – ništa više.

Da je međunarodna zajednica željela HDZ da u ime b-h Hrvata, ali i neprežaljenih/nenapuštenih velikohrvatskih fatamorgana trećinski su-vlada disfunkcionalnom državom BiH, poslovođa bi zagrebačkih ZNA SE suflera i interesa Dragan Čović bez većih problema dobio drugi mandat u tročlanom Predsjedništvu države dvaju entiteta i triju suverenih naroda. No, uvjerljivo je izvisio, a sve po važećem Izbornom zakonu i pravilima, koji nisu promijenjeni u Čovićevu korist. Preventivno. Uza svu sinkroniziranu političku dreku iz Mostara, Širokog i Zagreba, uključivo Katoličku crkvu u liku kardinala i nadbiskupa vrhbosanskog Vinka Puljića te trećeentitetsku logistiku svake vrsti i čak i neskrivenu potporu neupitnog separatističkog šerifa Republike Srpske Milorada Dodika. Međunarodna je zajednica – a to će reći veliki igrači, vlasnici sudbine BiH u Bruxellesu, Washingtonu, Moskvi, Ankari, etc., uz fikusno statiranje Srbije i RH po daytonskoj formuli za jamstvo – dopustila je da Željko Komšić, šef nevelike Demokratske fronte, s 53 posto ili blizu 200.000 glasova na izborima 7. listopada drugi put zasjedne u Predsjedništvo BiH kao hrvatska sastavnica državne vlasti.

Valjda najomraženiji Hrvat na hrvatskoj nacionalističkoj desnici u BiH i RH, kažu, osvojio je vlast „bošnjačkim glasovima, preglasavanjem“; Hrvata je  triput manje nego Bošnjaka, pa… Rezultat očekivan. Na užas obaju HDZ-ovih filijala u BiH (HDZ BiH i HDZ 1990), središnjice u Zagrebu i trenutne državne vlasti u RH, također presudno u HDZ-ovim rukama. Na „domoljubni“ užas i svih što egzistencijalno ili poslovno ovise o tomu da baš denver plava ZNA SE političko-ideološka opcija drži ključne poluge upravljanja mehanizmima vlasti i moći. Korupciji, klijentelizmu, nepotizmu i kojekakvim besprizornim ili čisto kriminalnim aktivnostima nikomu ne pada na um podrezati krila.

Vuk i tri praščića

Sada više nema natrag, Željko Komšić je upravo drugi put prisegnuo kao član Predsjedništva BiH u ime konstitutivnog hrvatskog naroda, ali to HDZ-ovim političarima i istomišljenicima u objema državama nije razlog da obustave sve to poslijeizborno prekomjerno granatiranje i dramatiziranje trenutnih i možda buduće odnose RH i BiH. Suštinski, ne priznaju izbornu volju birača i važeće zakonodavstvo u BiH. Predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, koja se znala zamjérati službenom Sarajevu i osobito Bošnjacima, krajnje neukusnim izjavama o terorističkoj prijetnji islamističkih fundamentalista iz BiH Hrvatskoj i Europi, negativno je primila Komšićev izbor, ohrabrivala bunt u Hercegovini i diplomatski alarmirala europske i američke političare zbog dramatičnog pogoršanja položaja Hrvata u toj zemlji. To da Željko Komšić nije legitiman hrvatski predstavnik u Predsjedništvu BiH, jer nije izabran voljom hrvatskog naroda, gotovo istim riječima, daje znati europskom mainstreamu i premijer i šef HDZ-a Andrej Plenković, gdje god stigne i kad god stigne. I to nije dobro. Ni za koga.

Bošnjački su politički predstavnici, osobito prošle dvije godine, oštro reagirali na „miješanje službenog Zagreba u unutarnje odnose susjedne države, pod izgovorom brige za Hrvate“. Predsjednica i premijer RH napadno su izbjegli Sarajevo svaki put kad su posjećivali Mostar/Široko Brijeg, a Dragan Čović, iako član Predsjedništva BiH, koji bi trebao biti svjestan svoje odgovornosti na dužnosti što ju je obnašao, više je boravio u RH nego u svojoj državi. Muvao se s hadezeovcima ne samo na njihovim skupovima, nego čak po provinciji, bio na folklornim smotrama, na priredbama HTV-ovog putujućeg cirkusa „Lijepom našom“ Branka Uvodića i uvijek istih estradnjaka, „dragih prijatelja“, po Vukovaru, etc. Koga vraga je i što imao svako malo tražiti po RH, u kojem svojstvu, što on znači hrvatskim građanima…? Ama baš ništa.

Hrvatski gordijski čvor u BiH, ako uopće jest čvor, presijeca se samo u Sarajevu, dobronamjerno i sporazumno sa svim važnim akterima u toj državi, po važećim zakonima i poštujući međunarodne uzuse, ne u Zagrebu i kolateralno – u Mostaru. Da je pameti, kao što nije, sjeli bi ljudi negdje na kahvu, pa se dogovorili. Nije ni taj Željko Komšić neki bauk, a politička akrobatika ima svoje zašto i zato, pa… Neki bi to zadrti ironičar sažeo u parafrazu dječje priče o vuku i tri praščića: „Tko se boji Komšića još/ tri za groš, tri za groš./ Komšića se ne bojim ja, tra-la-la-la-la“. I, vuk sit, praščići na broju, a tamo – mirna Bosna. I Hercegovina.

tacno

Sportske rubrike hrvatskih mejnstrim portala ne razlikuju se po taktikama privlačenja klikova od ostalih rubrika. Svi standardni obrasci su tu, a prevladava onaj svima najdraži: evo kako/evo koga i slične varijacije. Sitnu razliku, ali i prednost, predstavlja činjenica da se naši sportaši natječu na međunarodnoj pozornici i u stranim ligama. Tako se često može naići na naslov tipa: Pogledajte što je Hrvat napravio u njemačkoj ligi! Kako Hrvata u njemačkoji ligi ima više, klikbejt potencijal je tu.

No, u sportskim rubrikama se ide i korak dalje. Naime, liberalni portali poput Indexa, tportala ili Jutarnjeg lista ne libe se u izvještavanju o sportu odati najgorim nacionalističkim strastima. Sve ono nad čim se skandaliziraju u “ozbiljnijim” rubrikama ovdje predstavlja marketinšku taktiku. Najsvježiji primjer je jutrošnja vijest na tportalu čiji naslov glasi: “Dragan Bender zaigrao nakon mjesec dana; zašto ga je Srbin na klupi Phoenixa prekrižio?”. Dakle, hrvatski košarkaš ne dobiva minutažu, sigurno ima nešto s tim činjenica da je trener Srbin.

Trener Phoenix Sunsa je Igor Kokoškov. Osim toga što je Srbin, Kokoškov je sa slovenskom košarkaškom reprezentacijom prošle godine postao prvak Europe, a ujedno je i prvi ne-američki trener koji je postao trener neke NBA momčadi. Dovoljno o kredibilitetu i stručnosti. A Draganu Benderu je ovo treća sezona u ligu nakon što je 2016. godine izabran visokim 5. pickom na draftu. No, Bender nije opravdao očekivanja tako visoke pozicije i već se duže vrijeme špekulira o njegovoj budućnosti u najjačoj ligi svijeta. O “patnjama mladog Bendera” postoje i ozbiljne analize u hrvatskom medijskom prostoru.

Sasvim je jasno da ovdje nacionalnih trzavica nema ni u tragovima i da se radi o marketinškoj taktici koja se duboko oslanja na proizvodnju takvih trzavica. Doslovno nema nikakve razlike između ovakve vijesti i teorija zavjere koje možemo čuti u notornoj Bujici i na sličnim mjestima. Samo što će se o ovakvoj taktici legitimo raspravljati na Weekend media festivalu, a spomenute teorije zavjere o Srbima, migrantima i Jugoslavenima će se izvrgnuti žestokoj kritici dva scrolla iznad. Jer ovo je biznis, a ono je civilizacijsko pitanje. Samo što biznis u presudnom određuje civilizaciju. Jer svaki Srbin iz klikbejta je isti onaj kojem se zaziva smrt na stadionu.

bilten

Gdje počinju legitimne kritike izraelske politike na Zapadnoj obali a gdje počinje antisemitizam?

Malo koji pojam u svijetu izaziva toliko pažnje kao Izrael. Ta mala državica, veličine Slovenije, od čega je najveći dio pustinja, jedna je od najkontroverznijih tačaka svijeta o kojoj svatko ima stav, mada su čak i među onima koji ga znaju naći na karti rijetki oni koji o tome znaju išta više od ugodnih crno-bijelih shema, koga god da favoriziraju. Filozof Slavoj Žižek u autorskom tekstu za RT dotakao se dvaju problema: antisemitizma u Europi (hajmo reći, među evropskim desničarima) i antiarapskog rasizma u Izraelu (hajmo reći, među izraelskim desničarima). Jesenas je Žižek nakon jednog teksta za RT vezanog za BiH (koji smo također preveli) pokupio dosta kritika i omalovažavanja iz dijela sarajevske i bosanske javnosti, s obzirom da je – po mišljenju dijela te javnosti – pokazao nerazumijevanje situacije te na temelju pogrešnih ili nedovoljnih empirijskih uvoda pripisao Sarajevu osobine koje mu ne pristaju. S ovim tekstom, pretpostavljam, neće biti problema te vrste. (F.Š.)

Ovog tjedna, anketa koju je proveo CNN pokazala je da je antisemitizam sveprisutan u Europi. Pitanje je: gdje počinje poštena kritika izraelske državne politike, a gdje antisemitizam?

Rezultati ankete nam daju pravu sliku stvarnosti. 20 posto mladih Francuza nije svjesno holokausta. Uistinu, sličan broj ljudi vjeruje da je antisemitizam odgovor na ponašanje Židova. Osim toga, trećina ispitanika smatra da Židovi imaju suviše utjecaja.

Iako bismo trebali bez uzdržavanja osuditi i boriti se protiv svih oblika antisemitizma, ipak trebamo dodati još neka zapažanja na rezultate ankete.

Prvo, bilo bi zanimljivo vidjeti kako procenat onih koji imaju negativan stav prema Židovima usporediti s procentom onih koji imaju negativan stav prema muslimanima i crncima – kako bismo bili sigurni da ne nailazimo na to da je jedan rasizam neprihvatljiv a drugi normalan.

Drugo, ovdje bi trebalo skrenuti pažnju na cionistički antisemitizam: dosta europskih (i američkih) antisemita jednostavno ne želi previše Židova u svojim zemljama, ali oni potpuno podupiru širenje Izraela na Zapadnu obalu. Dakle, kako njih brojati?

Ovo nas dovodi do ključnog pitanja: kako mjerimo antisemitizam? Gdje počinju legitimne kritike izraelske politike na Zapadnoj obali a gdje počinje antisemitizam? Objasnimo to kroz nekoliko sljedećih opservacija.

Dva lica

Jedan do najboljih pokazatelja postupnog nestajanja smisla za ironiju u našem javnom prostoru bilo je ponavljanje izvjesnih metafora o pregovorima između države Izrael i Palestinaca. Prije desetak godina, kada se neka vrsta mirovnih pregovora još uvijek događala, palestinski pregovarač zabilježio je kako je Izrael pregovarao o podjeli Zapadne obale, postupno gradeći sve više i više naselja na njoj.

On je pregovore sa Izreaelcima usporedio sa dva momka koji su za stolom pregovarali o tome kako da podijele pizzu između sebe. No, dok se njihova rasprava nastavljala, jedan od momaka je cijelo vrijeme jeo dijelove pizze.

U nedavnom dokumentarnom izvještaju o Zapadnoj obali, jedan naseljenik spominje istu anegdotu, ali bez tužne ironije, već sa brutalnim zadovoljstvom: „Naši pregovori s Palestincima su slični raspravama o tome kako izrezati pizzu dok mi svo vrijeme jedemo njene kriške“, kazavši to uz nestašan osmjeh.

Postoji nešto zbilja uznemirujuće u načinu na koji napomena iz dokumentarca kojeg smo citirali o jedenju pizze predstavlja naselja na Zapadnoj obali. Doznali smo da većinu novih naseljenika, ono što ih je dovuklo tu nije cionistički san, već jednostavno želja da žive u lijepom i čistom staništu blizu velikog grada (Jeruzalema, u ovom slučaju).

Oni opisuju da je njihov život tamo mnogo bolji od života u predgrađu Los Angelesa: zelena okolina, čist zrak, jeftina voda i struja, s lakom pristupnošću velikom gradu povezanim posebnim autocestama. Plus sva lokalna infrastruktura (škole, šoping centri, itd.), i pritom jeftinije nego u SAD-u, izgrađeno i održano podrškom izraelske države.

Ljudi lišeni čovječnosti

Što se tiče palestinskih gradova i sela koja ih okružuju, ona su u osnovi nevidljiva, prisutna su u dva glavna oblika: jeftino izgrađena naselja sa povremenim aktima nasilja koji se tretiraju kao smetnja.

Ukratko, većina doseljenika živi u nevidljivim mjehurima, izoliranim od okoline i ponašajući se kao da ono što se događa izvan njihovih mjehura pripada nekom drugom svijetu koji ih se zapravo ne tiče.

San koji se temeljio na toj politici najbolje je izrazio zid koji razdvaja naseljeni grad od palestinskog grada na obližnjem brdu negdje na Zapadnoj obali. Izraelska strana zida oslikana je slikama polja iza zida, ali bez palestinskog grada, koji prikazuje samo prirodu, travu, drveće… nije li to etničko čiščenje u najčišćem obliku, zamišljati da iza zida sve treba biti prazno, netaknuto, čekajući naseljenje?

Trebamo li sumnjati da Izrael iskreno želi mir na Bliskom Istoku? Naravno da želi. Jer kolonizatori i okupatori općenito uvijek žele mir, nakon što dobiju ono što žele, jer mir znači da mogu uživati u onome što su zgrabili.

Nema sumnje da je Njemačka nakon što je 1941. okupirala većinu Europe također iskreno željela mir (i nemilosrdno se borila protiv svakog otpora kao terorističkog). Zapravo, kada je u pitanju upotreba izraza „kolonizacija“, treba se prisjetiti da su ga rani cionisti koristili za određivanje njihovih nastojanja prije jednog stoljeća.

Sada se moramo vratiti na početnu točku: ako netko tko je pročitao ove retke njih uzima kao antisemitske, onda mislim da on, ili ona nije samo potpuno u krivu, već predstavlja prijetnju onome što je najvrijednije u židovskoj tradiciji.

6yka

Presude Visokog prekršajnog suda i Ustavnog suda zasnivaju se na poštovanju Ustava koji jasno govori da Hrvatska nije sljednica NDH, kaže pravobraniteljica Lora Vidović

Ovako je bilo. Najprije su Hrvati uopće došli. Kako i otkuda točno, suvremena znanost još pouzdano ne zna.

Zna se tek da su se prije hiljadu i četiri stotine godina, u golemoj migrantskoj oluji svih oluja, među milijunima krezavih nesretnika što su ogrnuti kožusima od ovčjeg krzna preplavili Europu, zatekli i naši pradjedovi, što će – tupi i naivni kakvima ih je Bog dao – zauzeti najzajebaniju i najopasniju parcelu u carstvu, ni u jednom času tako lakomisleni ne promislivši zašto je najljepši komad Europe uopće slobodan.

Odakle su došli, niti točno znamo, niti je zapravo važno: tek, spakirali su budući Hrvati najnužnije stvari, nekoliko primitivnih alatki za obrađivanje zemlje i par strelica što su ih izvukli iz crvljivih trupala na nekoj ledini, pa se uputili u nepoznato, tragom zavodljivih glasina o obećanoj zemlji što su se tih godina od vatre do vatre širile euroazijskim ravnicama.

Nije bilo suštinske razlike, ako je uopće bilo ikakve, između motiva, nesreće i nejasne čežnje naših davnih pradjedova iz nekih karpatskih, iranskih ili kojih li već dalekih vukojebina, i motiva nečijih današnjih pradjedova, što iz dalekih sirijskih ili afganistanskih vukojebina ovih dana plave Europu. Nema, najzad, neke suštinske razlike niti između ondašnje rimske i današnje briselske Europe, dekadentnih carstava kojima u pravilnom hiljadugodišnjem razmaku na naplatu dolaze potpuno isti historijsko-ekonomski računi.

Hrvati su, međutim, u to vrijeme bili s druge strane. Zbunjeni, uplašeni i nepovjerljivi, gazali su utabanim izbjegličkim rutama, sve dok nisu zabasali do mora, do kraja poznatog svijeta, gdje je – što se njih tiče – bilo dovoljno trave za njihove ovce i dovoljno rimskog kamenja za njihov obore. Jedan je, neki Klukas ili Lobel, zastao na vrhu brda, bacio pogled na sve četiri strane, zabio pastirski štap u pedalj zemlje između dva kamena, i rekao: Ovdje ćemo se utaboriti. Dokad?, zapitali su ga ostali, a glavar je, kaže legenda, rekao: Barem mjesec dana.

Tako je, eto, bilo. Cijela je istina o prvim hrvatskim migrantima, zabilježena i na onoj slici Otona Ivekovića, da su Hrvati jednog dana ugledali more i shvatili da se dalje ne može. Samo da se onomad kod onoga hrasta nisu uplašili groma, pa skrenuli na jug, ne bi se naši rođaci zaustavili do Portugala.

Tako je bilo. Tako je počelo.

Kako su hrvatski nomadi nakon hiljada kilometara bezglavog lutanja pločom Zemaljskom stigli na Balkan i utaborili se podno brda, tako ih sirenski zov plavičastog horizonta nikad zapravo nije ni pustio. I što su više sami sebe tješili mitovima i legendama o novoj domovini, najljepšoj na cijelome svijetu, to su od ognjišta do ognjišta bujale i zavodljive glasine o onoj obećanoj zemlji, nekoj još daljoj i još ljepšoj, a svakako mirnijoj. Sve otada, Hrvati su vazda imali spreman onaj kovčeg s najnužnijim stvarima. I kako je koja vojska prošla preko njihove parcele, tako su Hrvati bježali. Pred Mađarima, pred Mlečanima, pred Francuzima, pred Turcima. Naročito pred Turcima.

Bježeći pred Turcima iz Like i Bosne, jedno se hrvatsko pleme naselilo u Austriji: tako su nastali Gradišćanski Hrvati. Drugo je pleme došlo do Vojvodine i mađarskih zemalja: tako su nastali Šokci i Bunjevci. Treće pleme preplivalo je Jadran i naselilo se u Italiji: tako su nastali Moliški Hrvati. Četvrto se nije zaustavilo prije Rumunjske: tako su nastali Karaševski Hrvati.

Kad nije bilo rata i tuđinske vojske, bilo je bolesti ili gladi, kad nije bježao od metka i junačke smrti, dupetom pred petom i glavom pred slavom, bježao je Hrvat trbuhom za kruhom. Uvijek je u onoj mitskoj obećanoj zemlji bilo nečega čega u Hrvata nije bilo. I tako hiljadu godina, sve dok se industrijskom revolucijom svijet nije rastvorio, pa ni ono more što im se ispriječilo u lutanjima nije više Hrvatima bilo nesavladivom preprekom. Konačno, dvadeseto će im stoljeće nadoći ravno i široko poput oceana. I to prilično doslovno.

Bježeći od siromaštva i peronospore, na prijelazu devetnaestog u dvadeseti vijek samo u Obećane Američke Države otići će tri stotine i pedeset hiljada Hrvata, naguranih u potpalublja i kotlovnice velikih prekooceanskih vapora. Desetine hiljada njih obećanu je zemlju tražilo po Južnoj Americi, a lijep broj njih završio je i u Južnoj Africi.

Onda je došao Prvi svjetski rat, nakon kojega su se preživjeli Hrvati u drugom valu pridružili očevima i stričevima u dalekim tuđinama. Tih godina iz domovine se bezglavo razbježalo još najmanje stotinu i pedeset hiljada Hrvata.

Onda je došao Drugi svjetski rat, trauma iz koje neki Hrvati do danas živo pamte izbjeglički blues egipatskog El Shatta, a drugi tvrdu i nepopustljivu protuimigrantsku politiku zapadnih saveznika na slovensko-austrijskim graničnim prijelazima. Pa ipak je, prema nekim procjenama, još barem dvjesto hiljada Hrvata nakon Drugog svjetskog rata zaoralo Atlantik i zauvijek napustilo domovinu.

Onda je Josip Broz šezdesetih otvorio granice i Hrvatima podijelio pasoše, pa su nove stotine hiljada Hrvata nagrnule preko graničnih rampi prema obećanoj zemlji: u to se vrijeme, recimo, zvala Njemačka.

Onda je došao Domovinski rat, i opet su se stotine hiljada Hrvata našle u izbjegličkim kampovima od Italije do Norveške.

Onda je došla Republika Hrvatska, i ono malo Hrvata što ju je uopće dočekalo konačno je, prvi put u povijesti, moglo na put s putovnicama svoje nezavisne, slobodne i suverene države. Najnovija obećana zemlja zvala se Irska.

A onda su Ujedinjeni Narodi pripremili u Marakešu nekakvu konferenciju o migracijama.

I Hrvati popizdili.

Hiljadu i pol godina lutali su Hrvati po svijetu, nema danas jedne od dvjesto država svijeta u kojoj ne postoji kakva hrvatska katolička misija ili zavičajni klub sa šahovnicom, Stepinčevim portretom i nogometnim klubom Croatia, milijun i pol njih u pet se velikih migrantskih valova iselilo samo u posljednjih stotinu i kusur godina, ukupno četiri milijuna Hrvata, više dakle nego u rođenoj Hrvatskoj, živi posijano po bijelom svijetu, da bi onda potpuno izgubili živce kad je isti taj svijet pun raseljenih Hrvata – suočen s izvjesnom novom seobom naroda i promjenom cjelokupne statične paradigme čovječanstva – odlučio urediti migrantske rute, pa i ostalim nesretnicima omogućiti malo sigurnosti u očajničkim lutanjima dupetom za petom i trbuhom za kruhom.

Ustravili se, eto, Hrvati pred mogućnošću da bi nakon njih još netko mogao krenuti tražiti sreću po dekadentnom rimskom carstvu, uspaničila se ona šačica bijedne kukavelji, što je uopće ostala u Hrvatskoj, da bi i drugi neki zlosretnici ogrnuti kožusima od ovčjeg krzna – poneseni zavodljivim glasinama o obećanoj zemlji – mogli stići do samog kraja Zemljine ploče, pa se iznebuha pojaviti na onom Ivekovićevom pejzažu.

Ili se kukavelj možda usrala da nakon Marakeškog sporazuma o migracijama u Lijepoj Njihovoj neće ostati više nijednog Hrvata?

N1

Jedna diplomatkinja mi je ovih dana rekla da joj prilaze neki ljudi, često su to umjetnici, koji joj se povjere i kažu joj ispod glasa: ”Znate, ja sam Srbin/Srpkinja”. Diplomatkinja mi je zatim kazala da tim ljudima odgovara: ”I kakve to ima veze?” Zapravo, razgovarali smo o tome da se mnogi Srbi, premda su umjetnici ili neke druge javne osobe, ponašaju neprikladno srameći se priznati etničko porijeklo.

Ja taj problem nemam: mene nije sram kazati da sam Srbin i da sam, što se duhovnog života tiče, pravoslavac. A vi ćete sada kazati da je jasno da nemam taj osjećaj srama jer nisam ni Srbin ni pravoslavac. Premda ću vam odmah reći: A kako vi znate da nisam ni Srbin ni pravoslavac? Odakle vama pravo da mi niječete moje srpstvo i moje pravoslavlje?

Grozim se onih koji sebi uzimaju pravo diktirati drugima što imaju biti i kako se moraju izjašnjavati. Pa ću onda kazati da smatram groznim oblikom šovinizma i rasizma izjavu predsjednika HSS-a Kreše Beljaka koji Zlatka Hasanbegovića smatra izdajicom bošnjaštva, jer se rečeni desni (pa makar nekima bio i ekstremno desni) političar, koliko mi je poznato, smatra Hrvatom koji je i musliman. A onda ću dodati i da se šovinizam i slični oblici netolerancije šire u našim medijima, pa čitam kolumnu neke gospođe koja si daje pravo vrednovati tko je izvorniji Zagrepčanec: Bandić ili Hasanbegović?

Mene nije sram kazati da sam Srbin i da sam, što se duhovnog života tiče, pravoslavac. A vi ćete sada kazati da je jasno da nemam taj osjećaj srama jer nisam ni Srbin ni pravoslavac. Premda ću vam odmah reći: A kako vi znate da nisam ni Srbin ni pravoslavac? Odakle vama pravo da mi niječete moje srpstvo i moje pravoslavlje?

Sve je to užasno, neprihvatljivo i gadljivo.

I pustite me na miru ako danas, ili ovaj tjedan ili tijekom užasavajućeg i kičastog zagrebačkog Adventa želim biti Srbin i pravoslavac. Ili ako dogodine odem dr. Krausu i rabinu Preleviću s molbom da mi se izvrši obrezivanje i primi u vjeru Mojsija?

Koji se vama vrag događa? Ja želim biti Srbin i pravoslavac i baš mi paše kada mi stižu poruke u inbox ili kad mi se u komentarima ispod članaka (u kojima se inače o meni govori) poručuje da sam ”čedo”, ”Jovan” ili da se pokupim u tri pičke materine, što će reći u Srbiju.

Ono što mene i dalje ohrabruje je stav kojim je vladika Porfirije Perić započeo i nastavlja svoju službu: ”Naglašavam, ne postoji alternativa – moramo učiniti sve da prihvatimo jedni druge onakvima kakvi jesmo”. Pozdravljajući ”sve građane Hrvatske i Slovenije – pravoslavne, katolike i svih drugih vjeroispovijesti, ali i agnostike ili ateiste”, mitropolit Porfirije je naglasio: ”Dolazim otvorena srca nastojeći primijeniti tri načela – dijalog, praštanje i pomirenje, uz poruke da moramo prihvatiti jedni druge onakvima kakvi jesmo.”

Onaj glumac ili ona glumica, da spomenemo samo neke, koji se srame svog srpstva, možda i pravoslavnog krštenja, meni su poziv da budem Srbinom i pravoslavcem. Ali, zašto to tajiti? Ja, kad mi dođe potreba da uđem u crkvu da se pomolim i saberem, uđem u Saborni hram Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu na Cvjetnom trgu. Nemam problem ući ni u druge crkve, ali ova mi je u Zagrebu najdraža. U njoj, by the way, ljudi ne maze pseudosvece koji su bili suputnici ustaškim koljačima.

Sada kad imam novu knjigu u knjižarama i izlozima (”Povratak Adolfa Pilsela”, VBZ) i kada mi mnogi prilaze da mi čestitaju zbog ispravnog načina tumačenja hrvatstva, zbog toga što sam opet, možda i najjasnije do sada, opisao nužnost distanciranja od nacizma i ustaštva, ja im se zahvaljujem s nelagodom jer kako da im pojasnim da sam ipak Srbin i pravoslavac?

I pustite me na miru ako danas, ili ovaj tjedan ili tijekom užasavajućeg i kičastog zagrebačkog Adventa želim biti Srbin i pravoslavac. Ili ako dogodine odem dr. Krausu i rabinu Preleviću s molbom da mi se izvrši obrezivanje i primi u vjeru Mojsija?

Kada mnogopoštovana Jagoda Buić svojim bliskim prijateljima i konfidentima Igoru Zidiću, Tonku Maroeviću i Zdravku Zimu tumači da se sprema održati predavanje Budimiru Lončaru jer što on to ima tražiti u društvu unuka suradnika Gestapa i sina tjelohranitelja Ante Pavelića, u meni raste osjećaj sažaljenja prema gospođi koja kasni jedno tri desetljeća (da, baš tako znaju biti neinformirani ti duhom osiromašeni Hrvati) u saznanju da sam ja odavno, bit će eto i više od trideset godina, napustio hrvatstvo kao profesiju da bih obgrlio kršćanstvo kao formu mentis.

I baš to kršćanstvo me otjeralo u stanove Srba koje je Gojko Šušak bacao van na ulice ne bih li letio s njihovim namještajem kroz prozor. Upravo me to kršćanstvo dovelo do mnogih zapaljenih sela, pa tako i do sela Komić kod Udbine da sahranimo ostatke najstarije žrtve postolujnih strahota u režiji Franje Tuđmana i tog istog Šuška. 93-godišnju Savu Lavrnjić smo pronašli tek u veljači 1996. zavezanu žicom za sina i bačenu ispred njene kuće.

Ne mogu ja drugačije. I znam da me to košta. Pretpostavljam da mnogi ne znaju što učiniti sa Srbinom i pravoslavcem koji je oženio (podunavsku) Njemicu, k tome i protestankinju koja dolazi iz filipinske prašume. Ja njih razumijem. Kažu da je teško biti Srbin i pravoslavac.

Premda to uopće ne bi nikome trebalo biti breme. Dapače. Veli sveti apostol Pavao (Gal 3, 28) da smo svi jednaki, da su naše razlike ništavne ako smo jedno u Bogu. Pa i ovo: “Uistinu, mi smo svi – bilo Židovi bilo Grci, bilo robovi bilo slobodnjaci – kršteni jednim Duhom u jedno tijelo. I svi smo napojeni jednim Duhom” (1 Kor 12, 13).

Smeta li te brutalnost hrvatske policije prema migrantima i izbjeglicama na granici s BiH? Budi Srbin iz kolone kod Bosanskog Petrovca koju zrakoplovi HRZ tuku mitraljezima.

Boli te srce kad gledaš djecu migranata i izbjeglica pod snijegom na otvorenom? Otiđi u Jasenovac ili u ustaški logor u Sisku i stani među kozaračku djecu, onu istu kojoj se kao hijene smiješe Velimir Bujanec, Vlado Košić, Roman Leljak, Jakov Sedlar, Igor Vukić…

Zašto to tajiti? Ja, kad mi dođe potreba da uđem u crkvu da se pomolim i saberem, uđem u Saborni hram Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu na Cvjetnom trgu. Nemam problem ući ni u druge crkve, ali ova mi je u Zagrebu najdraža. U njoj, by the way, ljudi ne maze pseudosvece koji su bili suputnici ustaškim koljačima

Pozvao bi sirijsku obitelj na božićni ručak? Svakako, i ne zaboravi pozvati zabačene bake Jovanke po Lici, Baniji i Kordunu.

Pamtim da se na početku ratnih sukoba devedesetih često spominjao slučaj vukovarskog novinara Stjepana Penića, mučki ubijenog i izmasakriranog u Dalju kod Osijeka. Pokojni franjevac Ljudevit Maračić podsjetio me da je Penićeva supruga u razgovoru za Veritas, mjesečnik franjevaca konventualaca, u svoje i u ime svojih triju kćeri dotadašnjim susjedima i ubojicama svoga muža poručila: ”Mi vas ne mrzimo i sve vam opraštamo!”

Poruka gospođe Penić, nekima možda daleka ili paradoksalna, pravi je kršćanski odgovor i dokaz da u ratu nisu srozane sve vrijednosti. Fra Ljudevit je s pravom naglasio da je odupiranje mržnji pravi herojski čin koji zahtijeva veliku samozatajnost. Kad ne bismo bili toliko na udaru političkog primitivizma i onih koji svoju moralnu prazninu i duhovni nemir pretvaraju u osvetničku hajku na ”krivce”, shvatili bismo da mnogo takvih heroja živi oko nas.

Ali meni nije dovoljno to što ljudi znaju i žele praštati ili trpjeti uvrede i prozivanja. Meni je od životne važnosti što mogu biti Srbin i pravoslavac.

I kad bolje razmislim, vidim da nisam napustio ovu duhovno opustošenu i ekonomski razvaljenu zemlju jer pronalazim neku čaroliju i atrakciju u tome da budem Srbin i pravoslavac.

Naše područje je negativan primjer koji smo ovdje stvorili svi mi zajedno. Mislim, zajedno s ocem Danilom Ljubotinom, da se svi mi koji pružamo ruku jedni drugima u svakodnevnom životu želimo izdignuti iz naših ograničenja, ali je potrebno iscijeliti duhovne rane na nekom drugom planu koje su nanijele jedna Crkva drugoj, jedan narod drugomu u vjekovima i vremenima kada su bile/i u sukobu.

Kada mnogopoštovana Jagoda Buić svojim bliskim prijateljima i konfidentima Igoru Zidiću, Tonku Maroeviću i Zdravku Zimu tumači da se sprema održati predavanje Budimiru Lončaru jer što on to ima tražiti u društvu unuka suradnika Gestapa i sina tjelohranitelja Ante Pavelića, u meni raste osjećaj sažaljenja prema toj gospođi

Apetiti prema moćima ovoga svijeta naglo su narasli, gramzljivost nas ždere, razara iznutra, čini nas svadljivima, razjaruje naš ego koji poprima nekontrolirane oblike. Ljudi nisu svjesni koliko su smiješni i ružni kad njima vlada egoizam.

Mržnja se prodaje naveliko, na mržnji se grade politike, izborne kampanje, odnosi u društvu…

Tražio sam neki dan tople papuče s anatomskim uloškom da poklonim supruzi. Dogodilo se to u nekoj apoteci. Bilo je više ljudi. Apotekarka mi pruža jednu papuču. Pipam, ”zgodno”, velim, a onda neoprezno, ali normalnim glasom kažem ”Made in Serbia”. Istog časa se društvo okrenulo prema meni, a apotekarka se krenula ispričavati. Pomislio sam joj reći: ”Ne brinite, ja sam Srbin i pravoslavac”. Zaključio sam da ću je još više zbuniti, pa sam zašutio.

Pogriješio sam. Jer ne vidim drugi izlaz nego da Hrvati budu Srbi i da Srbi budu Hrvati.

autograf

Na prijem koji je u povodu ovog pravoslavnog Božića pripremilo Srpsko narodno vijeće došli su, kao i obično, premijer i nekoliko ministara, a ove godine je čak i osobna izaslanica predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović (koja nikada ne dolazi) pozdravila skup i održala kraći govor. Čule su se manje-više protokolarne riječi o potrebi njegovanja međuetničkih odnosa i ljudske tolerancije. Milorad Pupovac govorio je o potrebi »da se izvučemo iz živog blata srpsko-hrvatskih povijesnih tema« jer će se u suprotnom podcijeniti »pitanje ugroženosti budućnosti svakog od nas, svakoga od naših naroda«.

Andrej Plenković smjelo je usporedio odnos Hrvatske i Srbije s odnosom Francuske i Njemačke, pa kao što se Francuzi i Nijemci nisu pomirili preko noći, tako će trebati još vremena »da zacijele još friške rane u odnosima između Hrvatske i Srbije«. Kazao je da je osobito bolno pitanje koje opterećuje međusobne odnose i usporava proces pomirbe pitanje u ratu nestalih osoba.

Sigurno je da je to iznimno važno pitanje jer je svaka žrtva jednako bolna za svaku obitelj bilo koje nacionalnosti. Valja napomenuti da se prema podacima hrvatskog Ministarstva branitelja iz 2015. godine tada tragalo za 930 osoba hrvatske nacionalnosti iz Domovinskog rata i 680 osoba srpske nacionalnosti, a svi su oni hrvatski državljani. Kad se već i dalje moramo baviti »blatom povijesnih tema«, onda se iz toga mora zaključiti da nažalost obje strane, i srpska i hrvatska, blokiraju pronalazak nestalih osoba. Ili ih ne blokira niti jedna, nego ni srpske ni hrvatske vlasti ne znaju gdje su stradali nestali.

Andrej Plenković je odmah poslije izbora uspio privući uz sebe zastupnike etničkih manjina, pa tako i srpske, i zato što mu je trebalo da bi osnovao parlamentarnu većinu, ali i stoga što je to normalan i pametan politički potez, pogotovo poslije otvorene antisrpske hadezeovske politike koju je provodio Karamarko.

Sela i zaseoci bez električne struje u Hrvatskoj, njih je i dalje gotovo stotinu, su hrvatska civilizacijska sramota, a naravno da nije baš slučajno da su to u ogromnoj većini kućanstva u krajevima u kojima žive Srbi.
Može se jako načelno popovati o nekakvoj jednakosti za sve u Hrvatskoj, ali su nažalost Srbi često u poziciji građana drugog reda u Hrvatskoj i stoga mnogi od njih, koliko je to moguće, izbjegavaju spominjati svoju nacionalnost i vjeroispovijest. Razlog je jednostavan, vlada podozrenje prema onima za koje se zna da su Srbi i oni zbog toga imaju različitih problema. Nametnuta im je kolektivna krivnja za rat u Hrvatskoj, iako dobro znamo da svatko odgovara samo za svoje postupke.

Međunacionalni odnosi, u razdoblju nakon posljednjeg rata, počeli su se ponovno kvariti kratko vrijeme nakon što je Karamarko preuzeo HDZ te su 2013. godine krenuli mitinzi protiv uporabe ćiriličnih ploča na službenim institucijama u Vukovaru, koje su se počele postavljati prema važećem hrvatskom zakonu, ali odmah i nasilno razbijati.

Profesorica psihologije Dinka Čorkalo Biruški koja već dvadesetak godina istražuje međuetničke odnose u Hrvatskoj, kaže ovih dana u jednom intervjuu da posljednja istraživanja koja su provedena među maloljetnicima u Vukovaru, Baranji, Daruvaru i Istri pokazuju da se ni u Vukovaru ne može govoriti o mržnji, nego Hrvati i Srbi više jednostavno ne trebaju jedni druge, pristaju živjeti jedni uz druge, a ne jedni s drugima. No, ona navodi da je pojednostavljena i duboko pogrešna teza o nekoj vjekovnoj mržnji Hrvata i Srba. Dapače, i u vremenu kratko prije raspada Jugoslavije i Domovinskog rata sociološka ispitivanja koja su se tada radila nisu bila bilježila porast međunacionalne nesnošljivosti.

Listopadski vukovarski prosvjed tobože zbog sporih i neučinkovitih istraga i procesuiranja ratnih zločina samo je dodatno pogoršao odnose u Vukovaru, a manipulirajući emocijama ljudi koji su žrtve rata, cilj organizatora vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave, Tomislava Josića i ljudi iz tog kruga bio je pritisak na Plenkovićevu vladu i represivni aparat i pokušaj zastrašivanja Srba koji tamo žive. Potpuno je neprihvatljivo i nije pravično zagovarati progon ratnih zločina koji su u Vukovaru počinili Srbi, a ujedno ne zagovarati i progon zločina nad Srbima, i priznati i da su deseci Srba ubijeni i nestali prije početka rata u Vukovaru, i to organizirano kao što se to događalo i u Osijeku, Sisku, pa i u Zagrebu. A Penava to ne priznaje, nego bi čak htio da se zabrani Demokratski savez Srba jer je njezin čelnik i dogradonačelnik Vukovara Srđan Milaković donio spisak 42 ubijena i nestala Srba u Vukovaru prije početka rata i jer je za Oluju kazao da je bila i etničko čišćenje.

Naravno da bi i po tom spisku od 42 ubijena Srba, DORH trebao napokon, poslije 28 godina početi djelovati, kao što to radi i kad su u pitanju zločini nad Hrvatima, ali to se vjerojatno neće dogoditi jer bi to bilo politički problematično.

novilist

Iako je Europska unija duže vrijeme područje političkih previranja u kojem stare etablirane stranke gube potporu i gdje nastaju novi suverenistički pokreti, još se nitko nije ozbiljno posvetio analizi svakog od tih pokreta u svakoj od zemalja, iako se sa sigurnošću može tvrditi da suverenističke stranke i populistički demagozi nisu isto. Uglavnom se ova dva termina poistovjećuju i svim strankama i pokretima se prišivaju obje etikete. U pogrdnom smislu, naravno.

Nedavno smo pokušaji ukazati na razliku između te dvije ideologije, ali je bilo malo interesa za razumijevanje onoga što bi nam moglo odrediti budućnost.

Naravno, suverenizam i populziam se mogu ujediniti, biti pod jednom zastavom. Međutim, nije uvijek sigurno da govorimo o dva nužno identična ili usporediva pojma. Europske političke dinamike, osobito posljednjih nekoliko mjeseci, pokazuju da postoji bitna razlika između tih definicija.

Polazeći od iste definicije ta dva pojma, još uvijek vrlo neizvjesne, vrlo lako je primijetiti da populizam općenito daje jednostavne odgovore na vrlo složene probleme, čime udara u sam “trbuh” biračkog tijela. Suverenizam je nešto posve drugo i političko je utjelovljenje zaštite svog identiteta, svojih granica i prerogativa nacionalne države u odnosu na takozvanu “međunarodnu zajednicu”. Već iz ove razlike je moguće shvatiti da ta dva pojma nisu identična, stoji u članku o razlikama između suverenizma i populizma, kojeg možete pronaći na kraju teksta.

Problem je što nijedna ideologija, politička opcija ili platforma ne nastaje ni iz čega. Ne rađa se na ulici i svaka je bila plod dugogodišnjih promišljanja, traženja izlaza, za bolji ili gori svijet. Pogriješiti sada, na početku, bilo bi katastrofalno. No, pođimo od geopolitičke situacije u svijetu općenito, iako bi ovo buđenje moglo biti bolno.

Ako promatramo trenutnu situaciju, mnogi koji se predstavljaju kao suverenisti ne vode istinsku bitku protiv globalista i nema stvarne bitke protiv liberalnih elita. Pratimo je još jedan geopolitički sukob na čelu sa Sjedinjenim Državama koje žele proširiti svoju globalnu hegemoniju. Razdoblje ideologija nije završilo raspadom Sovjetskog Saveza i ranije porazom nacifašizma. Zapravo, čini se da postoji nova ideološka, politička i kulturološka bitka između dviju novih vizija svijeta, čiji će ishod odrediti ne samo budućnost Zapada, nego i međunarodne odnose. Ovdje možemo govoriti o sukobu suverenista i globalista. Suverenizam je ideologija usmjerena na ponovnu izgradnju legitimiteta i moći dekadentnih nacionalnih država, trenutno svedenih na marginalne aktere na međunarodnoj sceni. Kako bi se uništile nacionalne države prošlo se kroz dug proces, počevši s pojavom velikih multinacionalnih korporacija, financijskih skupina, međunarodnih i nevladinih organizacija. Sve je kulminiralo usponom globalizma, koji je u svojoj biti degeneracija internacionalizma i liberalnog kozmopolitizma XIX i XX stoljeća, kojem je cilj izgradnja novog svjetskog poretka kojim će upravljati tržište, globalizacija i anacionalne i nadnacionalne strukture.

Suverenističku frontu danas još uvijek predstavljaju takozvane “ljevičarske” i “desničarske” stranke, ali to nije monolitni blok kako se često opisuje. Globalistička struja upravlja velikim i malim, starim i takozvanim “progresivnim” i “centrističkim” strankama, nadahnutim idejom liberalne demokracije.

U ovoj novoj stvarnosti se jedne i druge pokušava, često s uspjehom, uvući u  gigantski geopolitički sukob koji s jedne strane uključuje Sjedinjene Države, a na drugoj su svi američki protivnici.

Američkoj hegemoniji u novom tisućljeću su, prije svega, prijetnje Kina, Rusija i na kraju njemačko-francuska osovina, iako je potonja još uvijek u vazalskom odnosu s Washingtonom i primjetne su tek naznake nekakvog simboličnog otpora.

Trumpova pobjeda nije označila početak kolapsa liberalne globalizacije, iako to još uvijek tvrdi propaganda desnog populističkog krila cijelog Zapada. Trumpov povratak je početak vraćanja na scenu nikad preminulog projekta Novog američkog stoljeća.

To je ambiciozan projekt osmišljen ’90-ih od strane prestižnog think tank-a kojeg su, među ostalima, stvorili Robert Kagan, John Bolton, trenutni savjetnik za nacionalnu sigurnost Trumpove administracije, Dick Cheney i drugi utjecajni analitičari, stratezi i mislioci neokonzervativne elite iz vremena Reaganova i Wilsona. Cilj im je bio ojačati američku prisutnost u svijetu u tradicionalno nestabilnim i neuhvatljivim područjima, kao što su arapsko-islamski svijet i istočna Azija, ali i za američku hegemoniju vitalni Heartland, tako drag Halfordu Mackinderu i Zbigniewu Brzezinskom.

Neuspjesi Obamine administracije i demokratske administracije u svijetu, prije svega u Europi, Kini i na Bliskom istoku, dali su novi život mesijanskom i “izuzetnom” krilu takozvane “duboke države” u Washingtonu, koji su svjesno potaknuli širenje reakcionarnih osjećaja na Zapadu, neprijateljskih prema svjetonazoru kojeg zagovaraju američki liberali, koji su potencijalno vrlo vrijedni u ovom projektu.

U Europi su desničarski populisti, ne govorimo o suverenistima, da još jednom naglasimo, jednostavno iskoristili ozbiljne nesposobnosti centrističkih i lijevih stranaka da upravljaju problemima, razbijajući političku hegemoniju tradicionalnih stranaka. Nesposobnost uspavanih političkih elita da se nosi s problemima koje je uzrokovala gospodarske recesije i izbjeglička kriza, zlo modernosti i  strašilo islamizacije su bili idealni događaji koji su katalizirali konsenzus umornih, demoraliziranih i obeshrabrenih europskih naroda.

Problem u ovom procesu, koji je posebno vidljiv u Poljskoj i istočnim državama, jeste da će se Europa s desničarskih populizmom možda i osloboditi stiska birokratske diktature Bruxellesa koju nametnute francusko-njemačka osovina, ali zasigurno će potpuno pasti u zagrljaju Sjedinjenih Država, koje su više nego ikad odlučne da ponovno uspostave globalnu hegemoniju kakvu su imale sve do prije dva desetljeća. Pri svakom izboru ili pružanju podrške, ova se opasnost ni po koju cijenu ne smije previdjeti.

Pad Saddama Husseina snažno su promicali ideolozi Novog američkog stoljeća, koji su formirali važnu upravljačku skupinu za vrijeme Busha mlađeg, koji su se da će uspjeti svrgnuti vlade u Siriji, Libiji i Iranu. Nije slučajno da se američki suverenizam temelji na zaštitnik nacionalnih interesa, što je legitimno, ali je i nepokolebljivi branitelj nove američke vanjske politike izgrađene na strahu od žutih, ne samo Kine, nego Azijaca općenito, euroskepticizmu, iranofobiji i neizbježne podrške Izraelu.

U tom kontekstu, europski suverenisti ne mogu biti u istom vlaku sa Sjedinjenim Državama i podržavati američku vanjsku politiku, kao što čine Poljaci ili baltičke zemlje. Ovdje već vidimo jasnu razliku između političke demagogije i politike koja traži obnovu suvereniteta. Ne, Poljaci i baltičke zemlje, te njihovi pandani u Staroj Europi, koji još nisu preuzeli vlast, ne mogu se znati suverenističkim političarima samo zato što se opiru liberalnim vrijednostima, ako na drugoj strani služe kao vjetar u jarbole američke hegemonije.

Uz navedeno treba jasno reći da Trump i Putin nisu nikakvi “tajni saveznici“, niti se Trump bori protiv bilo kakve duboke države, što nakon dvije godine njegove vladavine na kraju priznaju i teoretičari  američke alternativne desnice koja ga je dovela na vlast. Donald Trump jednostavno ostvaruje, na odličan i munjevit način, snove neokonzervativaca o trajnoj i istinski projiciranoj američkoj hegemoniji.

Navodne “proruske simpatije” imaju određenu svrhu i cilj im je udaljiti Moskvu od Pekinga, te izbjeći pad Rusije u orbitu Kine kao supersile u nastajanju. Pravi cilj Sjedinjenih Država, danas i u bliskoj budućnosti, bit će zaustavljanje Pekinga, čije se globalne ambicije sada manifestiraju pokretanjem takozvanog “Novog puta svile”.

Ako se ostvari ovaj ambiciozni infrastrukturni i geostrateški projekt, Kina će steći ekonomsku, time i političku, dominaciju nad gotovo cijelom Euroazijom i dijelom Afrike. Neki događaji su u tom smislu vrlo simbolični i ne trebaju daljnje objašnjenje. Dovoljno se sjetiti Trumpovog predsjedničkog poziva čelnici Tajvana i preokreta u politici “Jedne Kine”, izjave europskih populista o kineskoj opasnosti, širenju alarmantnih izvješća na europskoj razini o rizicima Novog puta svile po ekonomsku neovisnost EU i opće nepovjerenje europskih populista prema kineskom “ekspanzionizmu”.

Ne, populistički val nije narodni ustanak protiv elite, kako kaže ideolog nove američke desnice Steve Bannon, jedna od sivih eminencija Trumpa, već nebrojeni pokušaj Sjedinjenih Država da spriječi ponovno rođenje jakih i neovisnih europskih država.

No, krivnja za sve to se ne može pripisati samo Sjedinjenim Državama. Svi europski državnici su bili kratkovidni i nedostajale su im sve kvalitete potrebne za obavljanje upravljačkih dužnosti. Europske liberalne vođe, koji su izbrisali granice između ljevice i desnice, stvorili su plodno tlo za zalazak europskog sunca, prije svega sa svojim kulturnim relativizmom i uništavanjem lokalnih i nacionalnih identiteta, paralelno stavljajući interese raznih lobista iznad onih narodnih i preferirajući sebičnosti na štetu solidarnosti zajednice.

Danas je Europa podijeljena. Dok sekularne, liberalne i proeuropske snage svakodnevno gube tlo, čak i u svojim povijesnim uporištima, nove i stare stranke, te euroskeptični i konzervativni pokreti napreduju i organiziraju se uoči izbora za Europski parlament u svibnju. Nažalost, ovi  će izbori biti poligon za testiranje učinkovitosti američke strategije za Stari kontinent.

Ali globalno sučeljavanje Sjedinjenih Država ne oblikuje samo Europu, koja je na sebe dragovoljno preuzela ulogu antiruskog bedema, jer lažna narodna revolucija uništava i Latinsku Ameriku, dvorište Washingtona par excellence, još od “Doktrine Monroe”.

Svaki revolucionarni pokušaj na potkontinentu je bio potisnut u krvi, kroz uspostavu vojnih diktatura koje su služile američkih interesima još od kraja XIX stoljeća. Ipak, uspon takozvane nove bolivarske ljevice je od 90-ih godina privremeno blokirao hegemonijske planove Washingtona.

Danas se situacija radikalno promijenila, zahvaljujući iznimno perspektivnoj georeligijskoj strategiji usmjerenoj na protestantizaciju Latinoamerikanaca i korištenje tih novih masa u političke i kulturne svrhe. Nikaragva, Honduras, Kostarika, El Salvador, Meksiko, Brazil sve su to bila uporišta latinoameričkog katoličanstva, da bi se ubrzo pretvorila u bastione sektaške i fundamentalističke evangelizacije, potkopavajući privlačnost nove ljevice i katoličanstva koje je na kontinentu iznjedrilo teologiju oslobođenja, koje blagonaklono gleda na izvorne socijalističke ideje.

Postoje mnoge karakteristike koje ujedinjuju desetke crkvi nadahnutih Evanđeljem koje dominiraju novim latinoameričkim vjerskim scenarijem. Stvoren je monopol informacija putem kupnje tradicionalnih i novih medija, kršćanski cionizam koji odbacuje tradicionalnu solidarnosti prema Palestincima i Trećem svijetu, ali je ključ svega stvaranje uvjerenja da su Sjedinjene Države referentna moralna točka zapadne civilizacije, utjelovljenje radikalnog antikatolicizma i antikomunizma.

Upravo kroz religiju su Sjedinjene Države osvojile Latinsku Ameriku, prodrle u njezinu dušu i promijenile je, uspjevši uskrsnuti novu desnicu, religioznu, konzervativnu i proameričku, koju ljudi žele. Nije slučajno da su prve zemlje koje su slijedile Trumpovu odluku da priznaju Jeruzalem kao jedinu prijestolnicu Izraela, a time i premještanje veleposlanstva, upravo one iz Latinske Amerike na čelu s vladama koje su došle na vlast s podrškom evanđelista. To su Gvatemala, Honduras i Paragvaj, a posljednja zemlja koja je najavila svoju punu potporu Trumpovoj liniji je Brazil Jaira Bolsonara, na čijoj je predsjedničkoj inauguraciji bio prisutan Benjamin Netanyahu, zajedno s američkim neokonzervativcima. Netanyahuov govor brazilskom narodu je uglavnom ignoriran, ali je u stvarnosti bio vrlo značajan, jer dokazuje postojanje snažne veze između evangelizacije i cionizma, potvrđujući tezu o religiji koja se koristi u političke i kulturne svrhe.

“Mi Izraelci nemamo boljih prijatelja u svijetu od evanđeoske zajednice, a evanđeoska zajednica nema boljeg prijatelja u svijetu države Izrael. Znate da je ime predsjednika Bolsonaro na hebrejskom Yair, što je također ime našeg sina, ali Yair na hebrejskom znači “onaj koji donosi svjetlo”. I vjerujem da danas imamo priliku zajednički donijeti malo svjetla narodu Brazila i narodu Izraela. Ovo je savez braće”, rekao je Netanyahu na nedavnoj inauguraciji novog brazilskog predsjednika Jaira Bolsonara.

Ako je europski populizam, mahom onaj na istočnom krilu EU, njegovan za antiiranske, antiruske i antikineske svrhe, latinoamerički nije bio motiviran samo antikatoličkim i procionističkim ciljevima, već je bio i posljednji udarac onome što je ostalo od nove ljevice, koju sada predstavljaju krhke vlade u Nikaragvi i Venezueli.

Jair Bolsonaro je novi predsjednik Brazila i obećao je početak nove ere za latinoameričkog diva. Snažan savez sa Sjedinjenim Državama i Izraelom, izlazak iz skupine BRICS i uništenje ljevice u Venezueli.

Ukratko, “suverenizam”, bolje rečeno pseudosuverenizam,  kojeg nam donosi Steve Bannon nije ništa drugo nego sredstvo kojim se Sjedinjene Države i Izrael služe za provedbu jasnog  vanjskopolitičkog programa usmjerenog na ograničavanje Rusije, Kine, Irana i same Europe, a promovira se i podržava učinkovitom propagandom koja bi željela ovu revoluciju predstavlja kao kulturni rat kršćanskog, konzervativnog, procionističkog i antiliberalnog dobra protiv svega što prividno stoji na suprotnoj strani.

Ako europski narodi sami ne formuliraju svoje zahtjeve za uspostavom većeg suvereniteta i ako nam se ideje o zaštiti svog identiteta, svojih granica i prerogativa nacionalne države u odnosu na takozvanu “međunarodnu zajednicu” nametnu iz Washingtona, neće nam dugo trebati da shvatimo da je naša “revolucija” bila prijevara i da smo svi prevareni. Naravno, od ideje suverenizma ne treba odustati, ali u toj smjeni vlasti treba biti oprezan da trenutne vladare ne zamijenimo s apsolutnom i neupitnom vladavinom Washingtona, kojem ćemo služiti kao mu je zapadna Europa služila od Drugog svjetskog rata, uz kratku iznimku demonstracije francuskog suverenizma za vrijeme Charlesa de Gaullea.

Suverenizam kao ideologija može biti ideologija oslobođenja, ali nametnut izvana može biti iskorišten kao alat u sukobu Washingtona s njegovim geopolitičkim protivnicima u kojem će prvi biti žrtvovani europski narodi. Za kraj vrijedi podsjetiti da Steve Bannon nije nikakav lučonoša svijetlih ideala koji će pogaziti liberalne europske elite, već vrlo lukav američki strateg kojem su obnova američke hegemonije i Novo američko stoljeće na prvom mjestu.

Suverenizam protiv populizma – Sukob dvije nove ideologije

Suverenizam nije samo protest i zato mu je suđeno da pobijedi

Europa je na prekretnici – Ili suverenitet ili barbarstvo?

Brandon Smith: Donald Trump je “čarobna frula” Novog svjetskog poretka

logično

Gradonačelnik Vukovara Ivan Penava izgovorio je svašta o velikosrpskoj politici koja se navodno provodi u Hrvatskoj, napavši usput Milorada Pupovca i SDSS, da bi nakon hitnog sastanka s premijerom Plenkovićem naglo promijenio stavove i pokušao se opravdati ‘političkim neiskustvom’

Istog dana, a bilo je to 14. siječnja, kad je vukovarski gradonačelnik Ivan Penava još jednom skrenuo pažnju na sebe tvrdnjom da je Vukovar ‘epicentar sustavne i kontinuirane velikosrpske agresije kojoj je izložena Republika Hrvatska na cijelom svom teritoriju’, u tom gradu održana je panel-diskusija u organizaciji Fondacije Friedrich Ebert, Inicijative mladih za ljudska prava i vukovarskog Evropskog doma posvećena 21. godišnjici završetka mirne reintegracije. Na panelu su govorili predsjednica Evropskog doma u Vukovaru Lana Majer, novinarka Barbara Matejčić, aktivist Gordan Bosanac, dr. Kruno Kardov s Filozofskog fakulteta u Zagrebu i vukovarski novinar Branimir Bradarić, dok je diskusiju moderirao voditelj HTV-a Aleksandar Stanković. Pokušali su odgovoriti na pitanje koliko su međunacionalni odnosi i život u Vukovaru projekcija medija, odnosno koliko medijski izvještaji i napisi iz Vukovara imaju veze sa stvarnim životom u ovom gradu.

Pupovac tvrdi da Penava i njegova grupacija pritiskom na hrvatske pravosudne organe žele postići ono što nisu uspjeli nakon rata, a to je da Srba na tom području više nema, usporedivši njegov istup s onima iz druge polovice devedesetih

Jedan od zaključaka bio je da se u medijima o mirotvorstvu u Vukovaru i mirnoj reintegraciji ne govori, jer da ‘Vukovar i mir u medijima nisu zastupljeni’, s obzirom na to da se uporno podržavaju ili ponovno stvaraju osnove za nove sukobe. ‘Vukovar je u stvarnosti jedno, a u medijima nešto potpuno drugo’, kazala je Lana Majer, a Bosanac je dodao da je došao u tu fazu da kada mediji izvještavaju iz Vukovara, odmah prebacuje program jer ne očekuje ništa drugo nego nekakvu tužnu priču. Stanković se izjasnio da se protivi podjelama jer se uvijek zalaže za život, a ne za suživot, dok je Barbara Matejčić kazala da je danas novinarima u Vukovaru lakše pronaći sugovornike među onima koji zagovaraju razdor nego onima koji se protive podjelama, što također govori koje se vrijednosti u društvu čuvaju i tko su ljudi koji se u takvom okruženju lagodno osjećaju.

I zaista, s ove tribine izvijestili su rijetki. Točnije dva medija, od kojih je jedan manjinski, a drugi istraživački. S druge strane, malo tko je uspio ne čuti – pa čak da je i poput Bosanca gasio televizor kada je čuo ime Vukovar – ono što je Penava govorio na tiskovnoj konferenciji koju je tog ponedjeljka sazvao na istu temu mirne reintegracije.

A govorio je svašta: o već spomenutoj velikosrpskoj politici koja se kontinuirano provodi u Hrvatskoj; o golmanu hrvatske nogometne reprezentacije Danijelu Subašiću; o djeci koja ne ustaju kada svira hrvatska himna; o onima koji ne žele respektabilnu Hrvatsku; o onima koji je žele; o SDSS-u; o HDZ-u; o krivom sustavu; o pravom sustavu… Govorio je Penava svašta, ali nije rekao puno, a i to što je rekao bilo bi bolje da nije. Sav taj njegov vukovarski ekspoze po svemu je nalik onim prethodnima koje svako malo, sada već na redovitoj bazi, priredi kako bi širu javnost podsjetio na sebe i svoj model izgradnje multietničkog društva koji možemo svesti na jednu i pol rečenicu: dobar Srbin je onaj Srbin koji se ponaša onako kako ja mislim da se treba ponašati, a ako neće tako – sretan mu i dalek put. Nije Dunav daleko, pa može niz njega ili preko njega, kako mu drago!

S obzirom na to da je više puta imenom i prezimenom, i to više metodom javne potjernice nego političke borbe, prozvao Milorada Pupovca i SDSS (dijele žrtve po nacionalnosti kako bi izjednačili odgovornost i krivnju; straše pripadnike srpske nacionalne zajednice; negiraju individualnu krivnju i nameću kolektivnu odgovornost; brane ratne zločince; dociraju o zaštiti ljudskih prava; treba ih prepoznati, prokazati, otvoreno i hrabro spram njih se postaviti), novinari su ovu mlađahnu desničarsku vedetu iz redova HDZ-a pitali hoće li iz moralnih razloga istupiti iz svoje stranke ili barem zatražiti raskid koalicije HDZ-a s takvim monstruoznim SDSS-om, kakvim ga on vidi. Penava u ponedjeljak nije dao decidirani odgovor. Kazao je tek da će se o tome moći razgovarati za nekoliko dana.

I zaista. Razgovaralo se već sutradan, kada je pozvan u Banske dvore na sastanak sa stranačkim predsjednikom i premijerom Andrejom Plenkovićem. Ususret razgovoru s jurišnikom Penavom Plenković je novinarima najavio u kojem smjeru će teći. Jasno je kazao da Penava nije nadležan za vođenje politike HDZ-a, da to rade predsjednik, Predsjedništvo i druga stranačka tijela, kao i da se politika HDZ-a temelji na svim postignućima procesa mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja i suživota, posebno između hrvatskog naroda i srpske manjine na tom području. Također je kazao da Penavine izjave ne vidi kao pokušaj udara stranačke desnice.

Rečeno – učinjeno. Prijateljski razgovor, kako ga je nazvao Penava, nije trajao dugo, ali i tako kratak bio je sasvim dovoljan da vukovarski udarač shvati poruku koju je, ne prvi put, dobio. Plenković je rekao da Penava ‘razumije da je HDZ-ov strateški interes suradnja sa SDSS-om i srpskom zajednicom’ te istaknuo da se politika stranke temelji ‘na politici prvog predsjednika Republike i HDZ-a dr. Franje Tuđmana’. ‘Razumio je on to i još bi trebao bolje razumjeti’, izjavio je Plenković, da mu pomogne da ‘još bolje razumije’. I još ga je uputio da dobro shvati što je državna politika HDZ-a, a što politika lokalnih stranačkih organizacija, kao i što znači mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja, što znače pomirba, suživot, istina, baš kao i procesuiranje odgovornih za ratne zločine, te da u 21. stoljeću treba graditi društvo u kojem se svi mogu osjećati dobro.

Izgleda da je Penava, barem zasad, razumio, i to prilično dobro, jer je znatno reterirao i ublažio svoje pozicije. Iz HDZ-a mu više ne pada na pamet izlaziti, a o koaliciji sa SDSS-om s Plenkovićem nije prozborio ni slovca. Od silne buke dan ranije jedva da je što ostalo, pa je ispalo da je u ponedjeljak govorio o pozitivnim aspektima procesa mirne reintegracije i zahvalio pripadnicima srpske manjine koji su taj proces prihvatili i nastavili izgrađivati Hrvatsku. Sasvim predvidljivo, prozvao je medije koji su njegov istup shvatili kao najavu da izlazi iz HDZ-a, rekao da novinari ‘stvaraju tenzije’ između njega i premijera, a njihovi su stavovi ‘vrlo slični jer pripadaju istoj stranci’ i još je rekao da mu možda fali političkog iskustva pa zahvalio i premijeru i stranci što mu takve stvari dozvoljavaju, uz samokritiku što se miješao tamo gdje mu nije mjesto.

Međutim, posljedice onoga što je rekao prije ribanja u Zagrebu odmah su se osjetile. Ultradesničarski ‘Hrvatski tjednik’ za novi broj najavio je naslovnicu na kojoj Pupovac drži krvavi nož i glavu doktora Ivana Šretera uz tekst: ‘Jeziva istina: hoće li glavni državni odvjetnik nakon skoro 30 godina pozvati Milorada Pupovca da objasni svoju ulogu u ubojstvu dr. Ivana Šretera.’ Šreter je bio pakrački liječnik i šef lokalnog HDZ-a koji je nestao 1991., a ovakvim dizajnom naslovnice jasno se sugerira da je za to kriv baš Milorad Pupovac.

Na teške Penavine riječi reagirali su i hrvatski političari. Slikovit je bio bivši HDZ-ovac i prvi čovjek HDSSB-a Branimir Glavaš, kojem se sudi za ratne zločine, a koji je kazao da mu je čudno da se jedan gradonačelnik usudi ulaziti u sferu visoke politike i da bi, kako mu govori političko iskustvo, opet ‘netko mogao završiti u loncu’, aludirajući na vlastitu političku sudbinu kada je zbog neslaganja s tadašnjim vrhom HDZ-a otišao iz stranke. Župan Ličko-senjske županije i još jedan bivši HDZ-ovac, Darko Milinović, poručio je Penavi da mu ne želi sudbinu koju je on doživio. ‘Penava vrlo jasno artikulira lokalnu politiku i stav većine građana Vukovara, kao što sam i ja jasno artikulirao stav većine stanovništva Ličko-senjske županije’, kazao je Milinović. HDZ-ovci su, naravno, stali iza predsjednika stranke, pozivajući da se u fokus svih nas sada stavi privredni rast, projekt Slavonija u kojem se gradi 500 dječjih vrtića zbog čega svi zajedno moramo biti na to koncentrirani (predsjednik Sabora Gordan Jandroković), dobro surađujemo sa SDSS-om i ne razmišljamo o raskidanju koalicije s tom strankom (predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a Branko Bačić), svi problemi moraju se rješavati razgovorom (potpredsjednik Sabora Milijan Brkić), Penavin posao je da brine o Vukovaru, a ne da vodi državnu politiku (ministar uprave Lovro Kuščević), treba voditi brigu o stavovima Predsjedništva i vrha stranke (ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković), gradonačelnik Penava trebao bi se baviti razvojem grada Vukovara, a ne državnom politikom (ministrica regionalnog razvoja i fondova EU-a Gabrijela Žalac) i sve tako redom.

Reagirao je i prozvani Pupovac, koji je za Penavine izjave kazao da vode u ‘poprilično riskantnu avanturu’ s obzirom na posljedice koje mogu proizvesti za međuetničke odnose i reputaciju Hrvatske u međunarodnim odnosima. Upozorio je također da vukovarski gradonačelnik spada u onu vrstu politike i političara koji su posljednjih pet godina nabujali u Hrvatskoj, a koji bi svojim radikalizmom prema srpskom stanovništvu sva otvorena pitanja u međuetničkim ili statusnim odnosima riješili tako da tih ljudi tamo nema. ‘Zbog toga pritišću pravosuđe i one koji trebaju istraživati ratne zločine’, kazao je Pupovac. Također je istaknuo da mu takav pritisak neće proći i da će se obratiti manjinskim, državnim i međunarodnim institucijama zaduženima za pravnu zaštitu, uključujući EU, UN, kao i države potpisnice Erdutskog sporazuma koji se sada ugrožava. Očito je, kazao je Pupovac, da Penava i njegova grupacija pritiskom na hrvatske pravosudne organe žele postići ono što nisu uspjeli nakon rata, a to je da Srba na tom području više nema, usporedivši Penavin istup s onima iz druge polovice devedesetih godina koji su se borili protiv mirne reintegracije. ‘Ovo nije prva ofenziva na SDSS. Imali smo ih puno proteklih godina. Svi koji iz nekih razloga trebaju političko postignuće ili neku vrstu političkog utočišta da se sklone od nečega što im je neugodno ili zaštite od mogućih pitanja u drugim stvarima, posegnu za Srbima, pa onda među njima i za onim tko je dežurni krivac – a to je Pupovac. Bez obzira na to kakve pameti bio, Penava dovoljno razumije da je to efikasan način. Drugo je pitanje da li je ciljajući pogodio baš mene ili neki dio vlastitog tijela’, kaže Pupovac.

Premda prvi čovjek SDSS-a nije ulazio u detalje objašnjavajući na kakvu vrstu pravne zaštite misli, jasno je da pritisak na pravosuđe raste. Uostalom, nakon listopadskog prosvjeda u Vukovaru na kojem je Penava, usprkos protivljenju stranačkog vrha, okupio desetak tisuća ljudi tražeći procesuiranje ratnih zločina i to isključivo počinjenih nad građanima hrvatske nacionalnosti, vukovarski gradonačelnik zaprijetio je da će – ako Vlada to ne napravi na državnoj razini – on u Vukovaru formirati gradsko povjerenstvo za istinu koje će, tako je najavio, ići od slučaja do slučaja te kontrolirati što su državna tijela dosad napravila.

Penava zasad još uvijek prijeti praznom puškom, ali se toleriranje takvog ponašanja zbog političkih interesa lako može okrenuti protiv onoga tko je bijesnog psa držao na lancu, u svojevrsnoj pripravnosti da ga pusti kada mu to zatreba. Jasno je da Plenkoviću ne treba još jedan sukob sa sve nervoznijom desnicom u vlastitim redovima, posebno jer Penava dolazi iz Vukovara i iz usta ne ispušta Domovinski rat, ali pitanje je kakve posljedice njegovo ponašanje ima za sam Vukovar koji je, kako je kazano na tribini s početka teksta, upravo zbog takvih stavova ostao zatočenik devedesetih. Penavi i sličnima to očito odgovara. Stanje u gradu, uostalom, ni ekonomski nije sjajno. Građanima, bez obzira na nacionalnost, treba objasniti zašto je kupio hotel Dunav za deset milijuna kuna, o čemu je nedavno pisao portal Telegram, pa ga mislio preprodati ili izgraditi, a eno ga i dalje zjapi prazan. Valjda zato i spominje pojedinačne slučajeve iskazivanja srpskog nacionalizma u Vukovaru i Borovu, a na vlastitoj Facebook-stranici ‘ne vidi’ statuse koje mu pišu građani, poput: ‘Trebali smo taj smrad srbski puškom istjerati.’ Ili: ‘Kako je moguće da u RH djeluje organizirano četničko leglo ustrojeno u srpskoj pravoslavnoj crkvi?’ Ili onaj, valjda o Plenkoviću: ‘Gazi Sina vojne lekarke on je jugosloven a ne Hrvat.

portalnovosti

Za proteklih četvrt stoljeća dogodila se socijalna evolucija kroz koju je Velimir Bujanec od fašizmom zadojena pojedinca preobražen u sistem. A kada sazriješ u sistem, više se ne izražavaš plakatom na zidu momačke sobe, već pečatiranim i protokoliranim sudskim rješenjem

portalnovosti