Vinkovci, 2.11.2015. – Predizborni skup HDSSB-a u Vinkovcima. Na fotografiji Branimir Glavaš.
foto HINA / mm

“HDSSB je regionalna stranka, ali HDSSB je i nacionalna stranka. HDSSB je i domoljubna stranka. Jer osim što volimo i ljubimo svoj zavičaj, mi volimo i ljubimo svoju domovinu Hrvatsku, a to smo pokazali i dokazali u ono vrijeme kada je to bilo najpotrebnije, onih 90-ih godina, a naročito za vrijeme velikosrpske agresije. I zbog toga se mi ne moramo nikome dokazivati danas u domoljublju”, izjavio je Branimir Glavaš na predizbornom skupu HDSSB-a u Vinkovcima (Facebook).

Kako je Glavaš svoje domoljublje dokazivao 90-ih godina prošlog stoljeća pokazale su odluke hrvatskih sudova. Županijski sud u Zagrebu je Glavaša i još petero suoptuženika 8. svibnja 2009. proglasio krivim za ratne zločine, a konkretno se radilo o ubojstvima Čedomira Vučkovića, Branka Lovrića, Alije Šabanovića, Milutina Kutlića, Svetislava Vukajlovića, nepoznate ženske osobe i Bogadana Počuče. Radoslav Ratković preživio je pokušaj likvidacije, a Nikola Vasić je bio zlostavljan.

Mučne detalje obrazloženja nepravomoćne presude suca Željka Horvatovića portal Index.hr je 11. svibnja 2009. objavio pod naslovom “Audio: Kako su umirale žrtve ‘garaže’ i ‘selotejpa’”.

Presudu Glavašu i Ivici Krnjaku, Gordani Getoš Magdić, Dini Kontiću, Tihomiru Valentiću i Zdravu Dragiću pravomoćno je 2. lipnja 2010. potvrdio Vrhovni sud RH. Pravomoćnom presudom Glavaševa kazna smanjena je s deset na osam godina zatvora.

Razlog zbog kojeg je Glavaš danas na slobodi odluka je Ustavnog suda RH objavljena 12. siječnja 2015. godine. Tom odlukom Ustavnog suda ukinuta je pravomoćna presuda Vrhovnog suda, te je naloženo ponavljanje procesa. No, Ustavni sud pritom nije Glavaša apsolvirao od krivnje, već je objasnio da se sudski proces mora ponoviti zbog – pravnih tehnikalija.

Ustavni sud RH, naime, smatra da je Vrhovni sud pogriješio kada je na zločine počinjene nakon međunarodnog priznanja Hrvatske 8. listopada 1991. godine primjenjivao odredbe Ženevske konvencije o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba. Prema Ustavnom sudu, Domovinski rat je nakon međunarodnog priznanja Hrvatske imao karakter međunarodnog sukoba, te se Vrhovni sud trebao ravnati po odredbama Ženevske konvencije koje se odnose na ratove među državama. Također, Ustavni sud je naložio Vrhovnom sudu da ocijeni jesu li sve stranke u postupku imale ravnopravan status. Vrhovni sud također će morati raspraviti Glavašev prigovor prema kojem je Nikola Vasić, jedna od žrtava zlostavljanja u Osijeku, okvalificiran kao civil, a zločin protiv njega kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Glavaš tvrdi da Vasić nije bio civilna žrtva rata. Ustavni sud uvažio je i Glavašev prigovor na davanje statusa krunskog svjedoka Krunoslavu Fehiru, zaključivši da Glavaš nije bio upoznat s činjenicom da je Fehir postao krunski svjedok tužiteljstva (nakon što je izvorno bio drugookrivljeni u postupku), niti je mogao pred sudom iznositi svoje argumente o dokazima koje je Fehir iznio ili uložiti žalbu.

Hrvatski jezični portal domoljublje definira kao ljubav prema domovini, a domoljuba, rodoljuba ili patriota kao onoga koji voli svoju domovinu i narod. Nacionalizam, s druge strane, Hrvatski jezični portal definira kao svjetonazor koji nacionalne vrijednosti nadređuje ostalim građanskim vrijednostima ili kao prekomjerno isticanje prava, težnji i vrijednosti vlastite na račun drugih etničkih skupina i nacija. Ubijanje i mučenje civila, motivirano njihovom etničkom pripadnošću, s domoljubljem se nikako ne mogu izjednačiti.

faktograf

„Ako se uzima u neumjerenim količinama i…. (???) može škoditi“. Ovo je mala test pitalica za ljude opsjednute kojekakvim škodljivostima, a koji još ne shvaćaju da je samo čovječanstvo najškodljiviji nametnik na Zemlji. No, da ne mudrujem isuviše, molim zainteresirane da naznačene točkice, s upitnikom, sami za sebe, za razonodu, popune kojim mu drago sadržajem, kako što kome iznebuha pada na um. Na odgovor nas može ponukati bilo neka naša trajna obuzetost nečim, bilo trenutačni utjecaj iz medijske sfere. Kako moja malenkost spada u prvi slučaj popunio bih točkice ovako:

Ako se uzima u neumjerenim količinama i DOMOLJUBLJE može škoditi!

Otrcana je činjenica da je kroz historiju svih zemalja/država/nacija najveće nesreće najčešće uzrokovalo prežderavanje domoljubljem iliti opijanje patriotizmom, kao posljednjim kolektivnim orgijama koje su preostajale ispražnjenim ličnostima. Molim lijepo, nije ovo nikakvo upletanje u naše aktualno nabacivanje/cjenkanje/nadmetanje domoljubljem (tko sam ja da im sudim?), već je samo malo zaokovrnuta parafraza najglasovitije definicije toga pojma, a po kojoj je „domoljublje – posljednje utočište hulja“. Tvorac joj je Samuel Johnson (1709.–1784.), kod nas slabije (ako ikako) poznati engleski leksikograf i praktički roditelj modernog engleskog jezika, s rječnikom iz 1755. godine. A citat se može pronaći samo posredno, u njegovoj biografiji koju je napisao James Boswell (1740.–1795.).

Ostavljajući se, ipak, ovakvog sterilnog prekapanja po leksikonima, kako bi bilo da točkice nadopunimo pojmom, recimo, da „u neumjerenim količinama i LJUBAV može škoditi?“. Jer, i ljubav ubija, zar ne? A, da umjesto domoljubljem i ljubavi nadopunimo točkice s NADANJEM, POŠTENJEM, POEZIJOM, VJEROM… kladim se da bi se našlo onih kojima bi se to činilo umjesnim (jer „nada se pokazala uzaludnom“; jer „poštenje mi je bilo suvišno; jer „poezija me je samo zavaravala“; jer „vjera je tek tlapnja koja me je iznevjerila….“ itd. itd) zapravo nema toliko sličnih „dobrih“ pojmova koje bismo mogli uvrstiti u pitalicu, a da se na kraju ne bi pokazali ispravnima, (tj. „škakljivima“). Ali, kako je ljudska narav pretežito negativistička, mi žudimo za „lošim“ pojmovima, koji bi nam mogli dokazati svoju škodljivost. Što gore – to bolje, pa jesmo li rekli da sve na svijetu – škodi?

Zar živimo u suton ove civilizacije, te ćemo svi izumrijeti ako se ne obratimo i ne postanemo biljojedi? (FOTO: pixabay) 

Tako je sada i kod nas nastala velika tarapana, jao i pomogaj, kad je nekakva samozvana Svjetska zdravstvena organizacija (po engl. akronimu WHO, pa tko je ona da nam sudi?), urbi et orbi (kao zdravstveni Vatikan) obznanila kako smo svi izloženi kancerogenim utjecajima, ako neumjereno jedemo crveno (prerađeno) meso, ako trošimo/pušimo duhanske proizvode, te ako pijemo alkoholna pića. Pa, što je ovo? Zar živimo u suton ove civilizacije, te ćemo svi izumrijeti ako se ne obratimo i ne postanemo biljojedi, namjesto što smo mesojedi, ako ne ostavimo duhan i alkohol… a ta je vizija naprosto apokaliptična. Ovo je masivni napad na sva zadovoljstva i užitke/naslade s kojim je čovječanstvo izrastalo tisućama godina, a sve zato jer nas MRZE KAD – GUŠTAMO! Ma, kvragu i njihove „fakin“ statistike, stvorene i frizirane prema obličju i duhu filistara, usukanih, duhovnih činovnika.

Razumljivo je, onda, da bi pod trenutnim medijskim utjecajem većina radoznalih preplašeno ispunila točkice s preporučenim „lošim“ sadržajima! Dakle, u neumjerenim količinama škodljivo bi bilo meso, ali duhan i alkohol apsolutno ne dolaze u obzir (ni u kojim količinama!?), dok je uvodnu predloženu pitalicu, kao svoju paradoksalnu tvrdnju, svojevremeno izvalio veliki pisac i nenadmašni ironijski duh, američki autor Mark Twain (1835.–1910.) i ona izvorno glasi:

„Ako se uzima u neumjerenim količinama i VODA može škoditi!“ Bila je to, očito, njegova pošalica još u ona (američka) pred-prohibicijska vremena, kad su (pretežno ženske) antialkoholičarske udruge iz društva/običaja/muškaraca istjerivati alkoholnu Sotonu (ipak su trijumfirale u periodu od 1919. do 1933. godine, koliko je u SAD-u trajala idiotska/neljudska/kriminalna i kriminogena prohibicijska era). Pa da, kad stoka ne poznaje alkohol, moramo se vratiti vodi, no niti nju ne smijemo trošiti u neumjerenim količinama. Koliko je vremena bilo potrebno, da to shvate i današnji dijetetičari, koji su čovječanstvo na svim krajevima naveli/natjerali da se svakodnevno i trajno „nacejava“ vodurinom (fuj, odurne li tekućine, pa neka ju je i Bog stvorio). Godinama sam se valjao od smijeha gledajući po ulicama i/ili u tramvajima kojekakve osobe muške/ženske, mlade/starije, kako iz svojih torbica/naprtnjača/ruksaka i sl. Izvlače kojekakve bočice i cugaju, cugaju li vodicu, blažena osmijeha kao da upravo troše ili uzimaju infuziju bogovskog nektara, koji će im podariti vječnu mladost. Sada je ta opsesivna moda ponešto zamrla (a nitko ne poviče da zaboravne starce, na rubu dehidracije, treba češće nukati vodom), no svejedno držim poželjnijim da naši ljudi više budu akvaholičari, nego domoljubljem naćefleisani – nacioholičari!

lupiga

Hrvatsko nacionalno etičko sudište je paracivilna formacija HDZ-a, nešto kao Karamarkov prijeki sud u pričuvi, tijelo koje svojim javnim igrokazima navješćuje tehnologiju i metode razrješavanja društvenih napetosti što će biti formalizirane po osvajanju vlasti

U našem nastupu priložit ćemo dokazni postupak u kojem će govoriti preživjele žrtve jugokomunističkog režima kojeg je predvodio diktator Josip Broz Tito, ali ćemo dokazati i opačine ovoga vremena danas.’ Tim je riječima prije neki dan svoj govor započeo Zvonimir Šeparović, nekadašnji Tuđmanov ministar pravosuđa, a danas predvodnik vrlo agilne skupine matorih ustašofila, organizirane u nešto što se zove Hrvatsko nacionalno etičko sudište.

Javno zasjedanje ‘sudišta’, tjedan dana uoči izbora, upriličeno je u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani ‘Vatroslav Lisinski’, uz oko dvije i pol tisuće lica okupljenih u gledalištu, uz golemi ekran na kojem se mogao pratiti tok procesa i tekst sadržaja ‘optužnih akata’, te čitav niz renomiranih desničara postrojenih na radnoj bini: od Marka Veselice do Nikole Štedula, od Džemaludina Latića do Ante Kovačevića, od akademika Josipa Pećarića do historičara Josipa Jurčevića, od odvjetnika Zvonimira Hodaka do odvjetnika Željka Olujića, od navodno živog Zdravka Tomca do navodno mrtvog Ante Pavelića…

Posebni gost bio je pomoćni biskup zagrebački mons. Valentin Pozaić, a neformalna zvijezda večeri Dario Kordić, pozdravljen ovacijama razdragane publike. Svi su ispravno razumjeli da nazočnost osobe koja je u Haagu osuđena za najteže ratne zločine daje posebnu moralnu težinu etičkom sudovanju. U tom duhu je viktimolog Šeparović uvodno izlaganje završio uzvikom ‘Za dom’, na što je – umjesto uobičajenog ‘Spremni!’ – dvoranom odjeknulo gromko ‘Uvijek!’ Kod ustaša uvijek nešto novo! – komentirali su neutralni izvjestitelji, a usput je izbjegnuto kršenje postojećih zločinačkih zakona. Hrvatski nogometni reprezentativac Joe Šimunić, također jedan od uzvanika, nije imao primjedbi na prigodnu preinaku drage parole.

Nakon trosatnoga javnog vijećanja izrečene su i presude dvojici optuženih – Josipu Brozu i Zoranu Milanoviću. Prvi je proglašen krivim ‘za djela genocida i drugih zločina počinjenih nad hrvatskim narodom’, dok je drugi osuđen za ‘veleizdaju’, jer ‘djeluje kao Titov ideološki sljedbenik’. Budući da Hrvatsko nacionalno etičko sudište, kao što mu samo ime kaže, nema krivičnopravno već etičko poslanje, obojici zlotvora dodijeljena je kazna moralne likvidacije bez prava žalbe. A razlog zbog kojeg su Broz i Milanović osuđeni na istome ročištu približila je Eva Kirchmayer Bilić, inače pijanistica i profesorica na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji: ‘Komunistički režim djeluje i danas, čega današnje generacije uopće nisu svjesne!’

Zbog te generacijske nesvjesnosti, mnogima se aktivnost pogona nacionalne inkvizicije može pričinjati kao hipertrofirana groteska, nešto što je moguće vidjeti samo u lošijim teatarskim inscenacijama, no ipak vrijedi posebno naglasiti markantnije konture ambijenta u kojem se stvarna predstava događa: dakle Koncertna dvorana ‘Vatroslav Lisinski’, mjesto okupljanja boljestojećeg građanstva, gdje obično nastupaju ocvale operne dive i simfoničari, dvije i pol tisuće ljudi u sali, bivši ministar pravosuđa kao vođa ceremonijala, uvažena gospoda za sudačkim stolom što se povija od težine akademskih titula, zagrebački biskup kao donositelj toplih pozdrava s Kaptola, ispruženi dlanovi na prsima, pravednička škripa umjetnih zubala, idiličan nacionalni zagrljaj puka i elite, Hodaka i Glibota, Kirchmayera i Kikaša, te ključni element dekora: osuđeni ratni zločinac koji jamči moralnu težinu etičkim prosudbama, figura koja ima reprezentirati samu savjest hrvatske nacije.

Trenutak izabran za ‘osudu’ Zorana Milanovića zbog ‘veleizdaje’ – tjedan dana prije izlaska na birališta – potvrđuje da je Hrvatsko nacionalno etičko sudište jedna od paracivilnih formacija HDZ-a, nešto kao Karamarkov prijeki sud u pričuvi, rezervni sastav ideološke žandarmerije Domoljubne koalicije, tijelo koje svojim javnim igrokazima navješćuje tehnologiju i metode razrješavanja društvenih napetosti što će biti formalizirane po osvajanju vlasti.

Ne računajući opće fraze, sam vođa HDZ-a u zadnje je doba utanjio s izravnim prozivkama Jugoslavena, komunista i sljedbenika Titova zločinačkog režima, i to od momenta kada ga je Josip Manolić prokazao kao nekadašnjega sitnog konfidenta Udbe, ali uigrana ekipa obavlja vrijedan posao umjesto njega. U ranijim seansama – tek nešto manje pompoznim od one u Lisinskom – kao nacionalni izdajnici već su osuđeni Stipe Mesić, Ivo Josipović, Vesna Pusić, Milorad Pupovac, Budimir Lončar i Vesna Teršelič.

Na javnoj sceni tako već duže od godinu dana defilira bizarna hrvatska verzija Ku Klux Klana, staloženim bijesom nafutrana borbena skupina koja, umjesto kukuljica, dvocijevki i baklji, koristi debele dokazne spise, ‘povijesnu građu’ i iluminaciju koncertne dvorane. Pravnim bi se jezikom to moglo nazvati udruživanjem radi javnog sramoćenja.

Dramaturgija pogroma pritom je prilagođena ukusu tipičnoga ovdašnjeg malograđanskog fašista, jer se radi o simulaciji ‘stvarnog’ suđenja uz strogo utvrđenu proceduru, jer građom za moralnu likvidaciju rukovodi ‘stvarna’ akademska elita, jer harangu režiraju osobe s ‘nesumnjivim društvenim ugledom’, jer poprište obreda nije periferijska krčma nego hram nacionalne kulture, pa na taj način izrečena ‘presuda’ stječe pseudoinstitucionalnu važnost dovoljnu da posluži kao fitilj za masovni linč (dok pseudoetičku dimenziju osigurava onaj ratni zločinac zavaljen u prvome redu).

Na djelu je svojevrsno protokoliziranje mržnje, serija ceremonija kroz koju bi se imala obaviti sistematizacija niskih strasti, ozbiljan napor da se odstrel etničkih i ideoloških neprijatelja predstavi kao mehaničko djelovanje sustava i prije nego su se oficijelne institucije upustile u takav pothvat, tj. prije nego je Karamarkova politička horda preuzela vlast.

Stoga je zanimljiva indiferentnost aktualne pravne države prema takvoj praksi. Nakon što je protiv nje bila podignuta i javno oglašena ‘optužnica’ zbog ‘izdaje zemlje’, Vesna Teršelič je u svibnju ove godine podnijela prijavu policiji, shvativši rad Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta kao otvorenu prijetnju, no izuzev rutinskog informativnog razgovora sa Zvonimirom Šeparovićem ništa se nije dogodilo. Vrhovni inkvizitor tako je došao u priliku da efektno zaključi slučaj: ‘Vesna Teršelič je za nas nepoželjna u Hrvatskoj, persona non grata. Uostalom, ona je, po svemu sudeći, Slovenka.’

Slobodna građanska inicijativa posvećena etničkom i ideološkom unificiranju Hrvatske jeste, dakle, nešto više od putujućeg fašističkog cirkusa, ne samo zbog poticanja nacionalne histerije i pozivanja na linč, već i zato jer predstavlja uvjerljivu uvertiru u ono što nas po svemu sudeći čeka, jer aranžira iznimno živu predstavu o tome kako će funkcionirati državni aparat ukoliko Karamarkov HDZ preuzme vlast. Nositelji glavnih rola, uostalom, s aparatom su imali izrazito bliska iskustva: Šeparović je, rekosmo, bio ministar pravosuđa, Tomac potpredsjednik Vlade, Olujić državni odvjetnik…

Realna prijetnja utoliko je sadržana u mogućnosti da se sama simulacija javnoga suđenja nacionalnim izrodima – kakva je bila ona u dvorani ‘Vatroslav Lisinski’ – nakon 8. studenoga pokaže lažnom, što bi se ona mogla razotkriti kao simulacija simulacije, naime: kao provala najstvarnije stvarnosti prije nego je ona službeno stupila na snagu. Tada će se drugačije kolutati očima nad prizorom u kojem ratni zločinac nastupa u svojstvu moralne vertikale. Ono što Tomislav Karamarko i njegova domoljubna garda sve vrijeme obećavaju jest da će etički sudovi hrvatskih ustašofila uskoro steći zakonsku snagu.

portalnovosti

Zapad mora priznati da je mnogo spominjanu borbu protiv međunarodnog terorizma godinama koristio za ostvarivanje svojih ekonomsko-financijskih interesa. Zapad mora priznati da nije učinio apsolutno ništa da bi spriječio stvaranje globalne opasnosti oličene u tzv. Islamskoj državi, dapače da je ona dobrim dijelom njegov proizvod

portalnovosti

Sve više stručnjaka upozorava da jačanje vojne intervencije u Siriji, smanjivanje građanskih sloboda u članicama EU-a i neprijateljstvo prema izbjeglicama idu u prilog ISIL-ovoj tezi da je Zapad u svetom ratu protiv muslimana. No političke elite odlučile su baš tim metodama reagirati na jačanje terorizma

portalnovosti

Velika ljubavna priča se od antičkih vremena do danas prepoznaje po tome što ne počinje, ne traje i ne završava kao ljubavna priča. Velika ljubavna priča zbiva se na marginama povijesti, kao malen i neugledan rukavac u delti silnoga društvenog romana, ona je posljedica progonstva, Holokausta, bolesti, velika ljubavna priča baš nikada nije samo to, ona iznevjerava vlastiti žanr i nije privatna stvar. Samo u roto-romanima, đačkim spomenarima i djevojački fantazijama stvari drukčije stoje, i ljubav se zbije kao ljubav, a mine kao odsustvo ljubavi. U životu i književnosti, svakodnevici i pravoj umjetnosti, velika ljubav je fusnota velike nesreće, društvenog prevrata i potresa. Onima koji žive običnim malim životima, kao crvi među crvima, Norvežani među Norvežanima, obućari među obućarima, neće se dogoditi velika ljubavna priča. Dogodi li im se, neće je prepoznati.

Regina Segal, izraelska udovica kojoj se bliži devedeseta, s unukom putuje u rodnu Varšavu da povrati obiteljsku imovinu otetu u Holokaustu. Ili barem mislimo da je tako. Odlazi u posjet gradu prema kojem ne osjeća ništa: “Uopće mi nije stalo do Varšave. To je samo veliko groblje.” Avion je pun divlje i raspuštene djece, sredovječnih ljudi, malograđana i strastvenih turista, koji putuju u obilazak domovine svojih postradalih predaka i rođaka. Scene u avionu su degutantne, takve da bi o njima teško mogao pisati netko tko nije Židov. To je ona siva zona naracije o židovskom kompleksu dvadesetog stoljeća: kada se Židovi u zbilji počinju ponašati kao figure iz antisemitskih predrasuda tada je za nežidova krajnje delikatno da o tome piše. Razgledajući plan i program čarter putovanja putnik do prozora kaže: “Više mi se sviđa Majdanek nego Auschwitz. Puno je strašniji.”

U Varšavi baka i unuka smještaju se u hotelu Krol. U ladici noćnog ormarića, tamo gdje loši hotelijeri na ogled gostu diskretno nude Bibliju, u tipskom izdanju nekakvog biblijskog društva s Novog Zelanda, baka pronalazi telefonski imenik Varšave. (Stvar je vjerodostojna: svjedočim da sam u sobama raznih poljskih hotela nalazio telefonske imenike.) Potpuno će je izmijeniti ono što pročita u imeniku, tako da najednom gubi svaki interes za povrat imovine. Kaže da neće zvati advokata: “S Poljacima ne želim imati nikakva posla!” Unuka je, naravno, zbunjena. Zašto su onda uopće i putovale u Varšavu?

Dalje slijedi neobično suptilna i duhovita analiza židovsko-poljskog odnosa, napisana kroz svojevrsni avanturistički putopis po Varšavi. Na margini te pripovijesti, a zatim i u njenom središtu – kao okosnica knjige “Imovina” – razvija se velika i posve neočekivana ljubavna priča. Ali o njoj dalje nećemo reći niti riječi, da je ne bismo kvarili.

Rutu Modan rođena je 1966. u Tel Hašomeru, u uglednoj liječničkoj porodici. Njen otac Baruh Modan, slavni onkolog, bio je dugogodišnji glavni ravnatelj u izraelskom ministarstvu zdravstva. Majka Mihaela proučavala je diabetes. Liječnica je i Rutina starija sestra. Ona se, međutim, nije zanimala za medicinu, nego je upisala akademiju za slikarstvo i dizajn u Jeruzalemu, i nakon studija se počela baviti novinskom ilustracijom, crtanjem dječjih slikovnica i stripom. Prije nekoliko godina u izdanju Fibre objavljen je njezin briljantni crtani roman “Izlazne rane”, pa pred Interliber, ove 2015. tiskan je i prijevod “Imovine”.

Ova je knjiga, dakle, strip, a velika ljubavna priča o kojoj je riječ, jedna od najdojmljivijih koju sam pročitao ili vidio u posljednjih tko zna koliko godina, ispričana je u formi stripa. I to je, zapravo, naš veliki problem. Naime, ako postoje knjige koje bi morali pročitati svi pismeni i civilizirani ljudi, i koje zalaze u našu antropološku autodefiniciju – onakvu, barem, kakvom je ovaj čitatelj zamišlja – a to je tako teško objasniti čak i nekim posve pristojnim ljudima koji, međutim, ništa ne čitaju, kako onda onima koji knjige čitaju sad još reći da bi pod svaku cijenu morali pročitati jedan strip? Predrasuda o tom žanru, ili umjetničkoj i pripovjedno-likovnoj vrsti, na takav je način ukorijenjena da ju je, čini se, nemoguće otkloniti i prekoračiti. Pametni i kulturni ljudi, među njima i poneki moji prijatelji, i što je najbolnije – upravo oni s kojima skoro svakotjedno razgovaram o knjigama i književnosti, stripove nisu čitali ni kao djeca, pa ne znaju kako bi ih počeli čitati kao odrasli ljudi. Za njih su strip Batman, Mandrak, Fantom, Blek Stena i crveni mundiri, i teško mogu shvatiti, a još teže emocionalno i estetski prihvatiti i uskladiti svoju koncentraciju s pretpostavkom da bi u stripu mogla biti ispričana neka važna i velika priča. Ili da bi, što im se čini još nevjerojatnije, strip mogao biti jedini medij ili žanr neke važne i velike priče. A “Imovina” Rudu Modan, iako se doima skoro kao storyboard za film, mogla je biti ispričana samo kroz strip.

Nepristajanjem na medij stripa gubi se cjelina umjetničke, književne i slikovne naracije našega doba. I to ne njezin manje važan ili marginalan dio. Dok čita “Imovinu”, čitatelju se sasvim ozbiljno čini kako strip danas nije manje važan od književnosti, a već od ranije zna, i to ne samo iz stripova Rutu Modan, da je izraelske trauma u odnosu na Europu, Holokaust, Palestince, arapski svijet i koješta drugo jasnije, šire i sadržajnije tematizirana kroz strip i crtani film, nego kroz književnost. Razlog tome je, vjerojatno, i odsustvo interesa za strip formalne ili neformalne državne cenzure. I nije to samo izraelski slučaj. Strip je posvuda na marginama službene kulture, još uvijek u carstvu slobode. Ono što je postalo zazorno u književnosti i na filmu nije zazorno u stripu.

Strip je mlada umjetnost, u biti mlađa i svježija od filma – iako su se, kažu, stripovi crtali još po zidovima prethistorijskih pećina, a svatko tko je bio u nekoj bolje oslikanoj katoličkoj ili pravoslavnoj crkvi, mogao je zidne slikarije i ikonostase čitati kao stripove – i ta stripovska mladost pruža vrlo široko, nepregledno polje mogućnosti za priču. Pored toga, strip je izrazito transžanrovska, eklektična i sveobuhvatna umjetnička vrsta, koja se služi iskustvima književnosti, filma, kazališta, kojekakvih likovnih disciplina, od slikarstva i grafike do novinske karikature, tako da strip u svojim velikim trenucima nije samo strip, nego je i koješta drugo. O tome bi se po čitanju “Imovine” moglo nadugo razglabati, sve u pokušaju da se one koji ne čitaju stripove pokuša na to nagovoriti.

Rutu Modan odlična je crtačica briljantno koloriranih stripova – koloriranjem se, kao u Antonionnijevim filmovima iz eksperimentalne faze, sugerira atmosfera priče – ali je u njenom slučaju crtež uvijek u službi priče. Njeni su kadrovi konzervativno postavljeni, u scenografiji nema viška detalja, lica su blago karikirana, čime se u stripu izbjegavaju zamke crtačkog hiperrealizma. I sve to u “Imovini” sjajno izgleda i teče kao u velikoj romanesknoj priči, koja se nekoliko puta lomi u šokantno neočekivanim obratima, i završava kao apologija čiste ljubavi.

Prozna je jedna od posljednjih, zapravo posljednja varšavska ulica koja je sačuvala izgled iz vremena geta. U njemačkom ravnanju Varšave, i pretvaranju ovoga starog grada u veliko krumpirište, kako su to zamislili Hitler i njegovi bližnji, Prozna je nekim čudom ostala nerazrušena. Pošteđena je i u socijalističkim vremenima obnove i izgradnje, a prije nekoliko godina, baš u vrijeme kada je Rutu Modan crtala svoj strip, u slijepe i prazne prozore ciglenih višekatnica u kojima odavno nitko ne živi, uglavljene su slike bivših stanara, djece, žena, gospode, varšavskih Židova koji su prije rata u ovom gradu živjeli, Bogu se molili i usput se fotografirali. U nekoliko kadrova “Imovine” gledamo scenografiju Prozne ulice, i te fotografije u prozorskim oknima. Rutu Modan izbjegava objasniti njihovo značenje. One su naprosto tu. Neki će čitatelji znati otkud one i što znače, a drugi će preko njih naprosto preći. Ne treba svaki čitatelj shvatiti sve slojeve i značenja romana. Ustvari, nema čitatelja koji shvaća sve. Čak ni autor nema kontrolu nad cijelim romanom. Pogotovu on. Autor se često pravi da zna odgovore na pitanja svojih pažljivih čitatelja. Ne želi ih razočarati. A pomalo je i ponosan što je u njegovom romanu mnogo više toga nego u njegovoj glavi. “Imovima” je takav roman, i to je najveća pohvala velikoj Rutu Modan.

jergović

U novom sazivu Sabora bit će ultrakonzervativaca, ali i političara snažnih proustaških sentimenata: Neovisno o tome tko će sastaviti vladu, zanimljivost parlamentarnih utakmica jamče neki igrači s liste Domoljubne koalicije, koji bez udruživanja s HDZ-om vjerojatno ne bi vidjeli sabornicu iznutra

Za razliku od inertnih regionalnih, globalni mediji (i zapadni političari) u poslijednje vrijeme sve više koriste termin ‘Daesh’ umjesto doskora uobičajenog za falange ‘svjetskog kalifata – Islamske države’ (skr. ISIS ili ISIL). Ovo je dobra vijest ne samo za imidž najmlađe, druge po veličini svijetske religije koja sa 1,57 milijardi danas čini 23% stanovništva planete, odnosno muslimansku većinu u 50 zemalja. (Pew Research Institute 2015).

Inače, golim okom se vidi da predugo korišten termin ISIS podrazumjeva instant stigmatizaciju tj. boldiran znak jednakosti između Islama i ‘međunarodniog terorizma’. Naravno, tako se po definiciji namjenski hrani masovna histerija koju je izazvao mega-cunami izbjeglica iz ‘arapskog proljeća’ i posebno pakla sirijskog građanskog rata kojim je totalno zatečena Evropa sa ostatkom svijeta. Sve je potencirano na n-tu sa  užasnim terorističkim napadima izvedenim u Parizu, najavom novih u Francuskoj, Belgiji i drugdje u Evropi i šire… Utoliko jaču pozitivnu rezonancu ima pravovremena i okomita osuda nedavnih terorističkih napada, kao i njegov prejasan apel kontra regrutacije zavedenih građana BiH u redove  samoproglašenih ‘islamskih pravednika’ – u poruci urbi et orbi reisul-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Huseina ef. Kavazovića (v. http://www.mijovic.net/2015/11/nicim-se-ne-moze-pravdati-ubijanje.html).

Kakogod, napuštanje termina ISIS ili ISIL za (malo je reći: grozomorni) pokret koji je, uz njihovu svestranu asistenciju, stvoren na zgarištu Iraka u tzv. drugom američkom ratu u Zalivu, obećava suštinsku promjenu ‘pravila igre’ glavih svjetskih aktera … (v. http://www.ifimes.org/ba/8861).

To potvrđuje autentično značenje termina Daesh: (a) isti nije skraćenica nego arapski pojam; (b) označava  ‘grupu nasilnika koji beskompromisno nameću svoju volju drugima’; i (c) ista riječ ima i konjugovano, imperativno značenje – ‘gazi i ruši’.

Nomen est omen!

tacno

JESTE li bili dobri? Jeste li se baš jako razljutili na Zvečevo i vijest da su imali za reklamu, ali ne i za djecu? Jeste li odradili svoju svetu dužnost i istog trena odjurili na stranicu Zvečeva gdje ste ostavljali zgrožene komentare i zakleli se da više nikad nećete pojesti ni jednu njihovu čokoladu?

Odlično. Vaš posao je obavljen. Dobri ste.

A sad kad ste se ispucali i prespavali ovaj “skandal”, vjerojatno vam je jasno i da je cijela ova predstava besmislena. Istina, ljude je lako nahuškati nekim glupostima jer je biti ljut linija manjeg otpora. To je prvo što ćete učiniti kad pročitate nešto što vam se ne sviđa, a niste uzeli ili imali dovoljno vremena da o svemu razmislite kako treba.

Ali djeca… Hej, djeca!

Za početak, tvrdite da vas je razljutila činjenica da su ljudi koji se bave proizvodnjom i prodajom čokolade smrdljivi kapitalisti koje vodi isključivo zarada.

Što ste točno očekivali? Da se na čelu tvrtke, čak i one koja se bavi proizvodnjom slatkiša, nalazi medeni medvjedić dobrog srca koji putuje svijetom u cepelinu ljubavi i obasipa narod čokoladnim bombonima koji po našim radosnim i rumenim licima padaju poput anđeoskih poljubaca? Bilo bi genijalno, ali budući da većina trogodišnjaka ne zna čitati, možemo slobodno otkriti da to nije slučaj i da odluke o ovakvim stvarima ne donose ljudi o kojima biste inače radili crtane filmove već hodajuće dosade kojima se daleko kvalitetnije bave vijesti.

Dakle, ne serite. Smeta vas nešto drugo.

Čak ni Branko

Nadalje, uzeli ste nešto što je očito napisano u afektu, doživjeli to kao univerzalnu istinu i nastavili se ponašati kao rulja. I jest da je namjera časna, ali metode su u najmanju ruku upitne. Bilo bi super da svi pomažu svima, ali ni Bill Gates koji se tijekom godina pokazao kao prilično ispravan milijarder, ne daje svakom tko mu pokuca na vrata. Što ćemo sad, reketariti ljude osjećajem krivnje?

Uključujete li se i vi u svaku humanitarnu akciju koja se pojavi na portalima? Zašto ne?

I zaista ne postoji ništa posebno u poklanjanju 600 čokolada Severini i Igoru. Tim više jer je potez ne samo bezvezan kao reklama već je i nedovoljno promišljen jer ako je u povijesti ikad postojao trenutak da “Seka” pretvorite u “Sevka”, taj trenutak je bio tad, a njima to nije palo na pamet. Dakle, ove ljude nećemo i ne smijemo braniti zato što su ovaj posao odradili traljavo, ALI… Nećemo ih ni napadati zato što nisu stvorili “svijet od čokolade”. To nije njihov posao. Čak ni Branko Kockica ne vjeruje da postoji jedno carstvo gdje caruje drugarstvo, gdje su kuće od čokolade, prozori od marmelade, gdje svatko radi što hoće i gdje raste svako voće.

A taj čovjek je o tome pjevao.

Isto tako, znate li koliko se stvari poklanja slavnima samo zato što su slavni i zato što je to odlična reklama? Jako puno. Dok ovo čitate, Kim Kardashian je dobila milijun stvarčica koje ne treba i to od kompanija koje na takve gluposti troše milijarde, a samo od poklona koje će baciti godinu dana možete hraniti neko afričko selo.

I koliko god to odvratno bilo, znate da je riječ o trulom populizmu koji se može primijeniti na svaku situaciju. Od naslova “potrošili na nešto, a ne na dječju bolnicu”, preko vode koju ste nepotrebno ispuštali dok ste prali zube pa sve do rubova pizze koje masovno odbacujemo jer smo rasipni jazavci koji nikad nisu bili stvarno gladni.

Stoga, ne serite. Smeta vas nešto drugo.

A vi?

Odradili ste posao kenjanja na Fejsu, ali što ste učinili nakon toga? Jeste li uplatili neku pinku udruzi Baranjski leptirići ili ste samo natovrljali gluposti da Zvečevo ne radi što treba i nastavili dalje, osnaženi mišlju da ste napravili nešto plemenito napisavši “bojkotiram”? Jer oni će svoju grešku u koracima možda i pokušati ispraviti. Barem Severina koja bi ovo mogla pretvoriti u odličan PR potez i udruzi darovati 600 čokolada ili nešto slično. I ako vam kroz glavu prođe “aj ne seri, nisam ja firma da mogu davat’ svakom”, malo proširite tu misao i doći ćete do zaključka da tvrtka koja daje svima u stvarnosti ne postoji i da zapravo mislite na Djeda Mraza koji, baš poput darežljivog medvjeda u cepelinu, ne postoji, a čak ni bradati lik iz mašte ne daruje svu djecu već samo onu koja su bila dobra.

I ne treba to ni naglašavati, bilo bi stvarno super da klinci dobiju i puno više od bezveznih čokolada od kojih neće imati previše koristi, ali to vjerojatno misle i oni koje napadate.

Jer možda su dobri ljudi koji bi pomogli svakom kad bi to bilo moguće.

A možda svijetom putuju gliserima, gaze Talijane i grozni su prema svojim zaposlenicima.

Možda, to ne znamo, ali to se može reći za mnogo njih. No, što god bili, stvar je u tome da, imajući te dvije mogućnosti na umu, ne možemo izlijetati s osudama prije nego se izjasni i druga strana. Međutim, drugu stranu priče nitko ne voli. Jednim dijelom zato što je drugi dio gotovo uvijek slabiji od prvog, jednim dijelom zato što imamo tu bizarnu satisfakciju kad netko potvrdi ono najgore što mislimo o ljudima, a jednim dijelom i zato što nas druga strana priče u ovom slučaju posebno ne zanima.

Zašto? Zato što vas smeta nešto drugo.

Dobro, skužili smo da ovo negdje vodi… Što je to “drugo”?

To drugo je činjenica da u barem šest od deset argumenata koji su se pojavili na stranici Facebooka stoje budalaštine kao što su: “Hoćete li pokloniti čokolade i kapetanu Draganu?”, “okrećete se srpskom tržištu?” ili “jebala vas Severina i njezin Srbin”.

Dakle, problem nisu djeca, čokolada ili “nemilosrdni kapitalizam” već činjenica da čokolada ide Srbima. A to je kretenaža koja je ne samo da je kompletno psihotična već se radi i o neviđenom slučaju “hrvatstva” za koje ste mislili da je moguće samo u naslovima News Bara.

Čuli smo “ne želim disati isti zrak”, “ne želim jesti za istim stolom” ili “ne želim biti u istoj prostoriji”, ali “ne želim jesti istu čokoladu tvrtke koja čokolade dijeli hrvatskim pjevačicama koje se udaju za Srbe” vjerojatno je najgluplja, ali u isto vrijeme i najoriginalnija stvar koju je netko napravio sa svojim šovinizmom.

Dižete igru na novu razinu. Svaka čast.

“Bojkotirao čokoladu jer je čuo da i Srbi uživaju u slatkom”

Da stvar bude smješnija, ovo čak nije ni pretjerano karikiranje. Ovo je ukratko ono što je neke od nas zasmetalo.

Zvečevo, Pančevo, sve je to isto.

A ako to nije najhrvatskije hrvatstvo u hrvatskoj povijesti i povijesti hrvatstva općenito, onda stvarno ne znamo što jest.

Ovo je hrvatskije od toga da, kad vas netko poljubi tri puta, vi isti tren ubacite i četverti poljubac da netko slučajno ne bi pomislio da ste početničili. Ovo je hrvatskije i od godišnjeg posjeta Čavoglavama gdje kupujete majice sa “suptilno” ubačenim slovom “U”, vino sa slikom Pavelića, gdje svoju djecu na plus 40 oblačite u dimnjačare i s nestrpljenjem dočekujete spektakl dana – dolazak Thompsona na motoru.

Ovo je veće hrvatstvo i od glasanja za HDZ.

I možda zaista vjerujete ili barem želite da vas smeta to što neki zli ljudi nisu dali djeci već bogatima i negdje duboko u vama vjerojatno čuči čovjek koji tako jako želite postati. Čovjek koji brine za druge. Čovjek koji će bojkotirati određene proizvode iz nekih logičnih razloga. Čovjek kojeg boli nepravda.

A onda se pojave Srbi…

index

Turski predsjednik Erdogan, premijer Davutoglu, svemoćni čelnik turske obavještajne službe MIT Hakan Fidan i Glavni stožer turske vojske su ljudi koji donijeli odluku da se pripremi zasjeda i obori ruski zrakoplov Su-24 u trenutku kada se iz borbene misije  vraćao u bazu Hmeymim u Latakiji. Neko ruski dužnosnici tvrde da se na taj potez Erdogan odlučio iz razloga što je htio pokazati Rusiji da se ne može poigravati s njegovim interesima i interesima njegovog sina Bilala Erdogana koji je  jedan od ključnih aktera u unosnom biznisu kupovine nafte od terorista “Islamske države”. Naime, rusko zrakoplovstvo je pet dana prije obaranja zrakoplova Su-24 uništila 1 000 cisterni za prijevoz nafte, a poznato je da je tvrtka “BMZ Group Denizcilik” Bilala Erdogana obavljala većinu posla oko transporta nafte koja je za nekoliko dolara po barelu kupljena od terorista. Koliko se posao bio “uhodan” potvrđuje i turski Today’s Zaman koji piše “kako je Bilal Erdogan ranije ove godine kupio četiri tankera za transport nafte, a  namjerava kupiti i peti”.

Uzmimo da se Erdogan na ovaj suludi čin odlučio zbog toga što su ruski zrakoplovi dijelu sirijsko-turske granice u području Latakije zaista znali povrijediti turski zračni prostor na nekoliko sekundi, ali je u to teško povjerovati.

Na primjer, turski su zrakoplovi samo 2014. povrijedili grčki zračni prostor  2 244 puta i nije se dogodilo ništa. Dakle, ni ta tvrdnja nije vjerodostojna. Teško je povjerovati i da je sve učinjeno u dogovoru s NATO savezom, koji baš i nije bio oduševljen Erdoganovim potezom i pozvao je, jednako kao američki predsjednik Barack Obama, na “smirivanje strasti” i da se sve “riješi diplomatskim putem”.

No, Rusija je već odgovorila i izgleda da ne namjerava stati na do sada poduzetim mjerama. Osim toga, danas je pomoćnik ruskog predsjednika Jurij Ušakov izjavio “kako Rusija neće odgovoriti na poziv turskog predsjednika Tayyipa Erdogana koji je poručio kako se s ruskim predsjednikom Putinom želi sastati na predstojećoj klimatskoj konferenciji u Parizu”.

Moskva je ukinula bezvizni režim za državljane Turske, najstrožu kontrolu ili gotovo embargo na uvoz turskih prehrambenih proizvoda, pozvala svoje državljane da ne putuju kao turisti u Tursku i tako dalje. Ovo je samo dio mjera, dok su važnije one na vojnom planu gdje je odmah najavljen prekid vojne suradnje i razmjene obavještajnih podataka.

Da Putin neće popustiti vidi se iz današnje izjave Jurija Ušakova koji je potvrdio “kako zna da Erdogan planira sudjelovati na klimatskoj konferenciji i da je bilo zahtjeva za telefonskim razgovorom s njegove strane, međutim, obzirom da vidi nedostatak spremnosti turske strane da barem pruži osnovnu ispriku, Putin je odbio odgovoriti na zahtjeve turskog predsjednika”.

“Sinoć je predsjednik Putin također primio zahtjev predsjednika Turske za mogućim susretom, ali nismo odgovorili. Službeni zahtjev se upućuje kanalima Ministarstva vanjskih poslova. Ovaj zahtjev je također bio upućen predsjedniku osobno”, rekao je Ušakov.

Ranije u petak je glasnogovornik Kremlja, Dmitrij Peskov, izjavio da ruski predsjednik Vladimir Putin  zna za  zahtjev turskog čelnika Tayyipa Erdogana da se susretnu na marginama klimatske konferencije u Parizu 30. studenoga, ali Ankara još nije dobila odgovor od ruske strane, dok je Peskov rekao da poseban sastanak ruskog predsjednika s turskim kolegom u Parizu nije planiran.

Erdogan je također rekao da je pokušavao nazvati  Putina nakon obaranja zrakoplova Su-24, ali do razgovora nije došlo, prenosi ruski Pogled.

Isti dan je Erdogan rekao “kako se Turska neće ispričati, nego će i dalje tako postupati ako ruski zrakoplovi povrijede turski zračni prostor i dodao kako Turska smatra Rusiju za strateškog partnera i zabrinuta je zbog reakcije Moskve na incident s obaranjem zrakoplova Su-24”.

Za Vladimira Putina je incident s ruskim Su-24 u Siriji “zabijanje noža u leđa Rusije od strane onih koji podržavaju teroriste” i čini se da se lider Kremlja i dalje drži izgovorenog.

No, što se promijenilo u Siriji od ovog incidenta. Bivši visoki časnik rumunjskog zrakoplovstva i dozapovjednik zračne baze Otopeni u blizini Bukurešta, Valentin Vasilescu, osvrnuo se na neke ruske “pogreške” u Siriji, a kojih više nema upravo zahvaljujući Erdoganovoj ludosti.

Naime, Vasilescu tvrdi kako razlog za obaranje ruskog bombardera Su-24 nad Sirijom nije bio povreda turskog zračnog prostora, nego je Ankara odlučila kazniti Rusiju zbog bombardiranja “umjerenih” terorističkih skupina koje podržava Turska i koje se bore protiv vojske Bashara Al-Assada.

“U vojnoj znanosti je poznat princip “raspodjele snaga i sredstava” kojom se zapovjednike prisiljava da postignu cilj bez gubitaka nepotrebnih resursa. Sjećamo se da je Rusija pokazala snimke i fotografije projektila KH-555, strateških bombardera Tu-22M3 i TU-160 koji djeluju iz baza u Rusiji udaljenih 3000 km od Sirije. Ispaljeni su i krstareći projektili 3M-14T Kalibar i to s brodova Kaspijske flote i podmornice u  Sredozemlju na 1500 km od Sirije.  Još dva strateška bombardera Tu-160 su poletjela iz zračne baze Olnegorsk na poluotoku Kola, okružili Europu, putovali 13 000 km i krstarećim projektilima KH-101 pogodili ciljeve na sirijskom teritoriju. Cijena tog krstarećeg projektila prelazi milijun dolara, a težak je samo 450 kg. Možda bi bilo bolje da Rusija pošalje 50 ili 60 bombardera Tu-22M3, Tu-95MS ili eventualno Tu-160 u Siriju ili neku susjednu zemlju zemlji iz koje bi svaki mogao provoditi svakodnevne letove i to do tri leta po zrakoplovu”, navodi vojni analitičar Vasilescu.

Drugi temeljni princip oružane borbe prema osnovama vojne znanosti je “fokusirati napore na odlučujuće smjerove za ishod rata”. Gotovo dva mjeseca od početka zračnih udara i vidi se u ruskom bombardiranju nekoliko tisuća terorističkih ciljeva u južnoj Siriji (Damask, Dara’a), središnjoj Siriji (Homs, Hama, Idlib), sjevernoj Siriji (Aleppo) i istočnoj Siriji (Deir Ez-Zor i Raqqa).

Bombardiranja su se provodila s ciljem uništenja infrastrukture terorista, uključujući skladišta i cisterne za gorivo,  te pomaganja sirijskim kopnenim snagama u pokretanju ofenziva kojima su se oslobađala područja ranije okupirana od strane islamista.

Međutim, činjenica je da islamistički militanti i dalje kontroliraju teritorij u sjevernoj pokrajini Latakija koji se nalazi samo 25 km od ruske zrakoplovne baze Hmeymim u Siriji. Sirijska vojska napreduje s poteškoćama i zbog američkih protutenkovskih sustava TOW koji su dostavljeni militantima.

Video objavljen na internetu pokazuje kako je uništen ruski helikopter Mi-8 koji je poslan u misiju potragu i spašavanja posade zrakoplova Su-24 kojeg je oborilo turski ratno zrakoplovstvo. Islamisti su ga potpuno uništili na zemlji sa protutenkovskih sustavom BGM-71 TOW američke proizvodnje.

Treba podsjetiti da je zrakoplov Su-24 pao u provinciji Latakija na samo 4,5 km od tursko-sirijske granice na području koje su zajedno nadzirali takozvana “Slobodna sirijska vojska” sastavljena od islamista naoružanih uz potporu Turske, Sjedinjenih Država i njihovih saveznika, te Al-Nusra Front, sirijski ogranak Al-Qaede. Iako u tom šarolikom mozaiku ima i milicija Turkestanske islamske partije, tvrdnja “kako se Assadov režim bori protiv lokalnog turkmenskog stanovništva” je obična laž.

Koliko je u tom dijelu propusna granica sirijsko-turska granica govori činjenica da je najveći vojni dužnosnik islamista, brigadni general Rashid Bakdash, ranjen u bombardiranju uzvisina Jabal Turkman u Latakiji, a preminuo je istog dana u bolnici u Turskoj. (Opširnije: U odmazdi ruskih i sirijskih snaga u Latakiji ubijen islamistički general koji je s Turskom koordinirao obaranje ruskog zrakoplova Su-24)

Osim toga, zamjenik zapovjednika turkmenskih militanata u Siriji, koji se hvalio da je ubio ruskog pilota, turski je ultranacionalist i sin gradonačelnika općine u Keban u turskoj provinciji Elazig.

Također se ispostavilo da je član ultranacionalističke skupine “Sivi vukovi” čiji članovi provodi politička ubojstva još od 1970. godine, piše turski Serihaber.

Alparslan Çelik je rekao i kako turkmenska područja nikada neće pasti pod Assadovu vlast, uz napomenu da samo zahvaljujući Turskoj oni mogu zadržati nadzor nad planinama u Siriji. Sa svoje 33 godine, Alparslan Çelik, sin gradonačelnika Kebana iz županija MHP bivši gradonačelnik Ramazana Çelika iz stranke MHP, prije odlaska u Siriju se uz blagoslov svog oca već borio u Iraku, što sve govori o odnosu turskih vlasti prema islamistima koji ratuju diljem svijeta.

Međutim, vraćajući se na pojašnjenje što je Rusija možda trebala učiniti, a nije, Valentin Vasilescu govori upravo ono što dokazuje priča o sinu turskog gradonačelnika koji je odgovoran za smrt ruskog pilota i ratuje u susjednoj Siriji.

“Možda bi bilo učinkovitije da se najprije prekine opskrba islamističkih militanata oružjem i dolazak novih boraca iz Turske. Bombardiranja ruskih zrakoplova u ovom trenutku moraju biti podređena isključivo kopnenim ofenzivama sirijske vojske uz granicu s Turskom u pokrajinama Aleppo, Idlib i Latakija na potezu od oko 70 km. Tek nakon što se od strane sirijske vojske osiguraju državne granice, rusko ratno zrakoplovstvo bombardiranja može proširiti i na druga područja Sirije”, tvrdi Vaslilescu i točno taj dio granice je sada pod žestokim udarima ruskog zrakoplovstva.

Međutim, protekla dva dana se dogodio i obrat u odnosu sa sirijskim Kurdima koji su uz rusku zračnu podršku krenuli u ofenzivu i uspjeli zauzeti Malikiyu, ključni grad za nadzor strateške prometnice koja povezuje Tursku, grad Azaz i islamističke skupine u Aleppu. (Opširnije: Uz rusku zračnu potporu sirijski Kurdi pokrenuli ofenzivu protiv islamista u sjevernom Aleppu – Ankara za sada šuti i ne reagira)

“30 ruskih bombardera – 12 bombardera Su-24, 12 Su-25 i 6 Su-34 – iz ruske zrakoplovne baze Hmeymim mogu svaki dan provesti 2 do 3 borbene misije, a svaki od njih je naoružan s dvije do četiri “pametne” bombe visoke preciznosti, težine 100, 250 ili 500 kg, ili navođenim projektilima, što znači svakodnevne udare po 70-90 ciljeva. Ti zrakoplovi su  nedostatni i oni jedva mogu biti fokusirani na ciljeve islamista u sjevernom dijelu Latakije. Za usporedbu, za vrijeme rata u Iraku u 2003. je američka koalicija koristila oko 1 400 zrakoplova,  za razliku od 30 Su-24, Su-25 i Su-34 koje je Rusija rasporedila u Siriji. Samo jedan teški bombarder Tu-95 koji sa sobom nosi 30 bombi od 500 kg, ili 60 bombi od 250 kg ili 120 bombe od 100 kg u jednoj misiji može neutralizirati neprijatelja na površini kao 10 nogometnih igrališta”, nastavlja Vasilescu.

“Islamistički militanti koji se bore u brdima na granici s Turskom i dalje pružaju tvrdoglav otpor sirijskim kopnenim snagama. To im polazi za rukom zahvaljujući i suvremenom američkom oružju kojeg su dobili. No, podsjetimo da su u novijoj povijesti masovna bombardiranja uvijek odlučivala o sudbini ratova. Za potiskivanje islamističkih pobunjenika i Al-Nusra Fronta uz tursku granicu i kako bi se omogućio napredak sirijskih vojnika trebati uvelike promijeniti taktiku. To znači udvostručenje broja bespilotnih letjelica za istraživanje i masovno bombardiranje. Jednostavan izračun pokazuje da bi nakon dva do tri tjedna intenzivnih napada najmanje 50 ruskih bombardera Tu-95 i Tu-22m mogli u potpunosti od islamita očistiti područje uz granicu s Turskom”, nastavlja rumunjski vojni analitičar i stručnjak u području ratnog zrakoplovstva.

“Mislim da je Rusija pogriješila što odmah nije postavila protuzračne sustave S-300 ili S-400 u Siriji, čak i prije dolaska ruske skupine u bazu Hmeymim. Sama prisutnost protuzrakoplovnih projektila bi sirijskoj vojsci omogućila da očuva suverenitet nad sirijskim zračnim prostorom. Baš kao što je NATO podržava Tursku sa sustavima Patriot, trebala je učiniti i Rusija. Da su postojali sustavi S-400, američka koalicija nikada ne bi ušle u zračni prostor Sirije bez odobrenja Bashara Al-Assad i Turska ne bi mogla bombardirati kurdske YPG snage, tvrdeći da bombardira ISIL. Da su Rusi u Siriji rasporedili sustave S-400 prije nego su turski F-16 presreli ruske bombardere Su-24, Turci bi znali da ih čekaju ruski projektili i ne bi se usudili oboriti ruski zrakoplov”, za portal Ziarul de Garda zaključuje Vasilescu.

No, što je tu je. Ruski je zrakoplov oboren, dvojica ruskih vojnika, pilot i marinac, ubijeni su od strane islamista na sjeveru Sirije i izgleda da se tek sada razmišlja o povećanju opsega vojnih operacija ili su žestoka ruska bombardiranja uz same granične prijelaze s Turskom tek znak odmazde? Teško da u ruskom Glavnom stožeru razmišljaju na takav način i da će za dva do tri dana smanjiti broj borbenih letova. Pogleda li se interaktivna karta s pogođenim ciljevima, onda je primjetno da se ruski Glavni stožer fokusirao upravo na područja uz granicu s Turskom, dok aktivnosti ruske vojske u području Deir Ez-Zora, Raqqe, Dara’ae ili Damaska proteklih dana gotovo da i nema.

Doduše, turski predsjednik Erdogan je izjavio da će korištenje sustava S-400 protiv turskih zrakoplova smatrati izravnim činom ruske agresije, ali je ipak prizemljio svoje ratno zrakoplovstvo i “privremeno” se povukao iz američke koalicije koja povremeno djeluje u Siriji, uglavnom u području na sjeveroistoku zemlje i kao podrška kurdskim Jedinicama narodne zaštite (YPG), iako su posljednji sukobi YPG i boraca “umjerene oporbe” dodatno zakomplicirali planove Washigntona.

I za kraj bi bilo dobro spomenuti medijske napise prije početka ruske kampanje, koji su redovito demantirani od strane ruskog Ministarstva obrane. Na kraju se ispostavilo da je Rusija mjesecima dopremala vojnu opremu u Siriju, a sada su tamo čak i zrakoplovi Su-30SM, što su mnogi tvrdili da je nemoguće i da to Izrael, Amerika, Turska, NATO ili tko već ne “nikada ne bi dozvolili”.

Trenutno su na razini medijskih napisa, kao na primjer onog kojeg je objavio Der Spiegel, ruske specijalne postrojbe 22. GRU Spetsnaz brigade iz Rostova na Donu već raspoređene i bore se u Siriji. U Aleppo su sirijskoj vojsci isporučeni tenkovi T-90, a za ruski portal Kont je jedan bloger obradio izvješće sirijske državne televizije i tvrdi se kako zahvaljujući “nemaru” snimatelja iz ruske baze Hmeymim u kadru uz helikoptere Mi-28N našao i jedan Ka-52 “Alligator”.

“Prisutnost Mi-28N i njihova uporaba u operacijama spašavanja objašnjava neke detalje. Na primjer, neki kritičari su ogorčeni zašto su se oboreni piloti  spašavali helikopterima Mi-8, umjesto da je su to činili Mi-24 koji bi pokrivali pješaštvo. No, čini se da su korišteni ne samo Mi-28N i nego i jurišni helikopter Ka-52 koji nije spomenut ni u jednom izvješću”, piše ruski portal i upućuje čitatelje da pažljivo pogledaju prilog sirijske televizije u dijelu od 1:02 do 1:04 minute. (Video: You Tube)

Analizirajući snimku ruski bloger tvrdi da se jasno vidi silueta jurišnog helikoptera Ka-52 i u članku prilaže niz fotografija kojim uspoređuje helikoptere Mi-28N i onaj koji se vidi u pozadini.

“Ne treba nikakvo objašnjenje, pa valjda je sve jasno svima. Uz siluetu Mi-28N je sve još jednostavnije i mogu se jasno razlikovati i po nastavku repa”, zaključuje ruski bloger.

Naravno, bit će onih koji tvrde da jest tako ili da nije, ali je činjenica da je turski predsjednik Erdogan napravio jednu od najvećih gluposti svoje karijere i praktično Rusiji dao zeleno svjetlo da u Siriji djeluje po vlastitom izboru. Konačno, Vladimir Putin ovaj rat mora dobiti iz  više razloga, od kojih su budući izbori za predsjednika Ruske Federacije u ovom trenutku najmanje važni. O ishodu ruske kampanje u Siriji ovisi budućnost Sirije, cijelog Bliskog istoka i Rusije same, ali i sudbina terorista “Islamske države” i njihovih brojnih podružnica koje se svakim danom bore pod drugim imenom i predstavljaju se kao borci “umjerene oporbe”. To što i među njima zna doći do sporadičnih sukoba ne može zavarati pažljive promatrače, jer su to uglavnom kratkotrajni okršaji koji se događaju zbog prevlasti nad teritorijem, pri podijeli plijena ili novca od nafte ili tko će prvi stići do američkog, turskog ili saudijskog oružja koje još uvijek redovito stiže u područja pod nadzorom islamističkih militanata u Siriji.

Jučer je ruski general-bojnik Igor Konašenkov dao izjavu koja potvrđuje da se ruski Glavni stožer fokusirao na zatvaranje granice s Turskom, što je po mišljenju Valentina Vasilescua drugo zlatno pravilo vojne doktrine, prema kojem se “napori moraju fokusirati na smjerove koji su odlučujući za konačni ishod rata”.

“Kao rezultat uzastopne primjene udara ruskih zračnih snaga protiv militanata, sirijske vladine snage su preuzele potpunu kontrolu nad planinskim područjima na sjeveru pokrajine Latakia, čime se u potpunosti blokirala prekogranična isporuka oružja, streljiva i druge materijalne imovine teroristima u pokrajini. Štoviše, u drugim područjima sjeverne Sirije naša avijacija kontrolira sve glavne načine isporuke oružja, streljiva i drugih potrepština militantima terorističke skupine ISIL”, rekao je službeni predstavnik ruskog Ministarstva obrane, general-bojnik Igor Konašenkov što je ujedno i poruka Ankari kako u Moskvi gledaju na izljeve bijesa predsjednika Erdogana i njegove prijetnje koje se izmjenjuju s pozivima Kremlju na suradnju.

altermainstreaminfo

I dok optužni prijedlog protiv gospođe Duić zbog ratnog zločina nad civilima skuplja prašinu u državnom tužiteljstvu, gospođa Belobrajdić hoda po školama i učenicima predstavlja svoj „antiratni“ roman, s crnim čizmama na naslovnici, možda istima onima kojima je po preponama mlatila zatočenike u Lori i kojih se ovi u svojim svjedočenjima tako dobro sjećaju. U školskim knjižnicama ona rado prepričava i „smiješne zgode koje su bile sastavni dio rata“, govori o humoru koji „nas je sačuvao da ne poludimo“. Humor, da. Vrckava duhovitost kojom gospođa Belobrajdić i gospođa Duić, zajedno na svom Facebook profilu poručuju onima koji naivno misle kako je doživjela katarzu, da su u krivu jer „ni o kakvoj katarzi nije riječ“.

Kad god se u nekoj zemlji otkrije neki vremešni ratni zločinac, njegovi se sugrađani u pravilu jako začude da kako je moguće da tako dobar čičica i još bolji susjed bude optužen za najgore moguće zločine upravo protiv istih takvih svojih susjeda na nekom drugom mjestu, u neko druge vrijeme. Čuđenje naravno nastaje jer se isti čovjek desetljećima ponašao baš po zacrtanim društvenim uzusima, živio tiho i skromno, čuvao low profile, ničim se nije isticao, koristeći se najčešće novim identifikacijskim oznakama.

To je tako u sređenim društvima koja su, nakon 2. svjetskog rata, ipak postigla kakav-takav konsenzus oko poimanja ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. U bolesnim društvima pak nije tako, a povijest bolesti države Hrvatske obimnija je od čitave arhive neke psihijatrijske ustanove, pa ovdje ratni zločinci ne da nemaju razloga za skrivanje, nego postaju javne ličnosti, sudionici antiratnih kampanja, čak književnici čiji se uradci promoviraju, nagrađuju, s izgledima da postanu obavezna školska lektira.

Samo je u krajnje perverznom društvu koje se i danas filuje žrtvoslovljem i vlastitom bezgrešnošću u ratu devedesetih, s istim takvim perverznim institucijama, moguće da osoba optužena za najteže ratne zločine protiv civila svoj javni život konzumira do te mjere da već mjesecima uokolo promovira svoj roman pod nazivom „Crni kaput“.

Pa tko je zapravo autorica toga, kako ga predstavljaju, „antiratnog“ romana? Tanja Belobrajdić, mirna žena iz Vukovara koja je osjetila potrebu da na papir stavi užase koje su zatočeni Hrvati prošli u srpskim logorima prije dva desetljeća i time još jednom ukaže na mitsku distinkciju između „agresora“ i „žrtve“. Ili je to ipak samo pseudonim? I otkuda spisateljici tako uvjerljivi detalji mučenja da se stječe dojam kako nije riječ o fikciji nego o autentičnom, dokumentarnom prikazu? U toj dilemi ogleda se sva perverzija hrvatskoga društva, njegovih institucija, šire javnosti… Jer gospođa Belobrajdić u svom se bivšem životu, onome od prije dvadesetak godina, kada je iz rodnog Vukovara stigla u Split, ponosno odazivala na prezime svoga bivšega supruga Tome Duića, zloglasnog upravnika vojnog zatvora Lora u Splitu, osuđenog zbog iznimno okrutnog mučenja zatvorenika, ali uobičajeno nedostupnog domaćem pravosuđu. Te se 1992. i sama „zaposlila“ u Lori gdje su „svoga boga“ mjesecima viđali zatočeni srpski civili, i tu iz prve ruke stekla ona važna iskustva koja će kasnije vješto pretočiti u svoj „antiratni“ roman.

„Došla je u moju ćeliju gdje sam modar ležao od prethodnih batina, pokazala mi dojku i ponudila seksualni odnos, a onda vrisnula, što je očito bio dogovoreni znak grupi vojnih policajaca i njenom suprugu Tomi da ulete u ćeliju i isprebijaju me toliko da sam izgubio svjest“, sjeća se svjedok 02, Blok C, čije je svjedočenje uz još 23 druga o strašnim iživljavanjima Tanje Duić nad zatvorenicima postalo dio obimnoga spisa iz prijave koja je protiv nje podignuta još prije sedam godina. Premlaćivanje, stavljanje elektroda na genitalije, ponižavanje, neljudsko iživljavanje… sve je to detaljno opisano u spisu kojim se za ratni zločin nad civilima tereti današnju spisateljicu „antiratnog“ romana, a koja je prije trinaest godina na farsičnom suđenju svom suprugu svjedočila kako u Lori nije bilo civila, kako je njen suprug Tomo Duić osobito pazio na zdravlje zatvorenika, te da se u Lori nije događalo ništa neuobičajeno. Nego je valjda sve bilo fikcija, baš kao u njenom romanu, koji je prije mjesec dana, s obrazloženjem da „priču o običnom čovjeku u domovinskom ratu donosi na zanimljiv i drukčiji način“, pobrao i svoju prvu nagradu. Da, točno tako, zanimljiv i drukčiji način, jer Tanja Belobrajdić, spisateljica, i Tanja Duić, pripadnica hrvatske vojne policije koja je mučila civile u Lori, ista su osoba. Koja o patnjama svoga junaka, vukovarskog branitelja, piše u prvom licu, kao autentičan poznavatelj boli i straha, kao fenomenalna manimulatorica ulogama.

I dok optužni prijedlog protiv gospođe Duić zbog ratnog zločina nad civilima skuplja prašinu u državnom tužiteljstvu, gospođa Belobrajdić hoda po školama i učenicima predstavlja svoj „antiratni“ roman, s crnim čizmama na naslovnici, možda istima onima kojima je po preponama mlatila zatočenike u Lori i kojih se ovi u svojim svjedočenjima tako dobro sjećaju. U školskim knjižnicama ona rado prepričava i „smiješne zgode koje su bile sastavni dio rata“, govori o humoru koji „nas je sačuvao da ne poludimo“. Humor, da. Vrckava duhovitost kojom gospođa Belobrajdić i gospođa Duić, zajedno na svom Facebook profilu poručuju onima koji naivno misle kako je doživjela katarzu, da su u krivu jer „ni o kakvoj katarzi nije riječ“.

I nije. Nego je riječ o izopačenom umu, prihvatljivom u društvu koje je umjesto katarze uzgojilo vlastitu psihopatologiju, pa se i logor Lora nastoji prebrisati iz nacionalne memorije, izuzeti iz kolektivne odgovornosti, otvaranjem upravo na tom mjestu Muzeja domovinskog rata. Tu bi, eto, gospođa Belobrajdić mogla školarcima autentično tumačiti svu ljepotu zločina. Na „drukčiji i zanimljiv“ način.

tacno

‘Vani sam kukavica, al dođi mi u Bolnicu Vukovar danas, da ti se krvi napijem iz tri prsta, sdpovska četnička’, zaprijetio je Vojislavu Stanimiroviću, predsjedniku SDSS-a, liječnik zaposlen u Općoj bolnici u Vukovaru

portalnovosti

Ilčićev izlet u granu biologije i njegova tvrdnja da su „…muslimani biološki jači od Europljana jer imaju puno djece…“ može probuditi kod mnogih želju da tu mačku spasi od nepotrebnih blaćenja i da je vrate, ako ništa drugo, barem na kopno, nadajući se pritom da joj neće nikad više pasti na pamet da se u takvo što upusti

Piše: Diego Han

U jeku još jedne vrlo kvalitetne predstave iz škole hrvatskog teatra političkog apsurda, koja bi usput rečeno vjerojatno zasjenila uspjehe Ionescoa i Becketta,  upravo kada se činilo kako problem izbjeglica polako pada u drugi plan – što zbog zime, što zbog zasićenja javnosti ili zbog zaista fascinantnih izjava čelnika najvažnijih hrvatskih stranki i mostaša –  spas je hrvatskoj naciji ponudio jedan novi plemeniti vitez, član Hrasta Ladislav Ilčić. Nije potrebno naglasiti kako su njegove izjave o nekompatibilnosti europskog (čitaj katoličkog) i muslimanskog svijeta kod jednog dijela javnosti dovele do zgražanja, dok je dobar dio ostalih stanovnika Lijepe Naše njegove riječi doživjelo poput najvećeg sociološkog otkrića stoljeća. Međutim, zaista je teško razumjeti onaj dio koji se njegovim riječima zgrozio. Zašto? Pa zato što tko je taj naivac koji je mogao očekivati da će predstavnik bilo koje konzervativne stranke svijeta ikad promovirati diskurs suživota između nacija, etnija, kultura i vjera? Nakon svega što se proteklih mjeseci moglo čuti u hrvatskom medijskom prostoru, zar je iznenađujući stav gosp. Ilčića? Apsolutno ne.

U znanosti se, a to nije samo hrvatski problem, akademici i intelektualci vole često hvaliti vlastitim znanjem, jer usprkos svemu, ipak su i oni samo ljudi koji bi htjeli da budu cijenjeni zbog onoga što su postigli ili što znaju. Ali, takav modus operandi može ponekad poprimiti patološke konotacije, kao kad se npr. kod tih ljudi javi potreba da izađu iz vlastitih stručnih krugova kako bi zaplivali u različite znanstvene vode. Taj bi pristup mogli nazvati „Sindromom plivajuće mačke“, iz jednostavnog razloga što na njihovu nesreću, često takvi pokušaji završe takvim sramoćenjima da od „velikih“ intelektualaca ostane samo figura mačke koja se grčevito koprca u vodi u paničnom pokušaju da iz nje izađe kako se ne bi na koncu utopila. Primjera radi, Ilčićev izlet u granu biologije i njegova tvrdnja da su „…muslimani biološki jači od Europljana jer imaju puno djece…“ može probuditi kod mnogih želju da tu mačku spasi od nepotrebnih blaćenja i da je vrate, ako ništa drugo, barem na kopno, nadajući se pritom da joj neće nikad više pasti na pamet da se u takvo što upusti. Ali, kažu da mačke nisu psi, pa ih je stoga nemoguće naučit da ne rade nešto što im se na koncu neće isplatiti, pa je tako Ilčić uspio pokazati i svoje zavidno sociološko znanje ističući kako su „njihova djeca jednako vrijedna, ali nisu ista“. Bilo bi zanimljivo saznati koja su to djeca prema gosp. Ilčiću u svijetu ista, odnosno kako djeca mogu uopće biti ista ako se ne radi o budućim kineskim klonovima? Je li možda dijete iz Splita isto kao i dijete iz Zagreba? Koja to sličnost, osim eventualno boja kože ili kose, povezuje osmogodišnjaka iz Osla i njegovog vršnjaka iz Osijeka, više nego li prvonavedenog i dijete iz Damaska? Ipak, nije potrebno da budemo previše kritički nastrojeni, jer bi usprkos tim nepremostivim razlikama Ilčić pomogao izbjeglicama, ali samo onima iz Sirije, jer ipak ekonomski migranti nisu u takvim problemima da bi sad morali tražiti spas izvan vlastite zemlje. Pa naravno, od kuda pravo nekome tko umire od gladi, ili jedva prehranjuje obitelj, da napusti svoj dom kako bi pronašao bolji život, a između ostalog mu čak nitko niti ne bombardira kuću?  To što mu je zemlja u rasulu i zbog ne baš pohvalnih radnji zapadnih igrača i njihovih kolege vladara iz trećeg svijeta i nije nešto čemu bi pritom trebali posvetiti neku posebnu panžnju.

Međutim, hajmo na trenutak stati na loptu. Što ako je Ilčić u pravu, a sve ovo što je ovdje napisano ispadne kao još jedan banalni i već dosadni pokušaj dokazivanja kako smo svi mi ljudi isti i kako možemo živjeti sretno i skladno? Poslije svega, možda Ilčić stvarno nije samo još jedan klasičan konzervativac uskih životnih pogleda, za kojeg izvan trokuta posao-kuća-crkva ne postoji niti jedno živo biće vrijedno spomena. Mora se priznati kako ima istine u tome da „arapski muslimani imaju različit mentalitet od nas“. Ostavimo li sa strane to što  Ilčić očito vjeruje kako su npr. pakistanski ili indijski muslimani puno bolji od arapskih te stoga vjerojatno više kompatibilni s Europom od ovih ostalih – pa možda ne bi čak imao ništa protiv toga da se pojave na naše granice – jasno je kako su naše (hrvatske, europske, katoličke, domoljubne, komunističke, ustaške itd.) kulture izrazito različite od muslimanske (sunitske, šijitske, ibaditske, alawitske, kurdske, mogulske, salafističke, vehabističke itd.). Bilo bi idealistički tvrditi kako smo mi isti jer su miljei iz kojih dolazimo različiti, jer imamo različite vjere, jer imamo različite poglede na svijet, jer se ne oblačimo isto, jer, pobogu, čak ni istu hranu ne pripremamo na isti način!  Kada Ilčić citira Angelu Merkel, koja također spominje kraj ideje multikulturalizma, onda možemo stvarno zaključiti kako stvari ne idu kako si ih neki pobornici humanizma zamišljaju. To što umjesto zajedničkog djelovanja Europa preferira novo jačanje državnih granica, što dovodi do toga da se integracija pretvara u getoizaciju, što dovodi do toga da se izbjeglice dovodi u težak položaj gdje jedini spas vide u održavanju čvrste etničke kohezije unutar potencijalno neprijateljskog i novog okruženja, što dovodi do cvjetanja nasilja i kriminala kod takvih marginaliziranih skupina, što dovodi do jačanja mržnje prema strancima, što dovodi do razvoja obostrane ksenofobije i rasizma, na koncu i nije nikome uopće bitno. Sve su to procesi kojima se trebaju baviti ugledni akademici intelektualci, zašto bi mi trebali razmišljati o tako kompliciranim stvarima, zar ne?

Na kraju svega, postoji još nešto što bih osobno, onako iskreno i izvan okvira profesionalnosti htio naglasiti. S gosp. Ilčićem, iako dijelim iste državne granice, ne dijelim svjetonazor, ne dijelim vjeru, ne dijelim čak niti isto kulturno i političko okruženje, slično kao što sve te stvari ne dijelim s izbjeglicama koje su prošle kroz Hrvatsku; pa ipak, naše nas razlike ne sprečavaju u vođenju uspješnog suživota. Zašto? Zato što na svijetu ima preko sedam milijardi različitih osoba, i budimo realni, nitko od njih nije isti kao mi.

tacno

Popisom stanovništva 2011. godine, u RH je registrirano 62.977 muslimana po vjeroispovijesti ili 1,47 posto svih žitelja. Nacionalno ih se 27.959 izjasnilo Bošnjacima, 9647 Hrvatima, 9594 Albancima, 6704 Muslimanima, 5039 Romima, 2361 drugih nacionalnosti, 762 neopredijeljenih nacionalnosti, 343 Turcima, 217 Makedoncima, 159 Crnogorcima te ostatak pripadnicima etničkih skupina s manje od 100 osoba. Muslimani stoljećima žive u Hrvatskoj, pridonose njezinom boljitku i u Domovinskom su ratu branili tu svoju domovinu. Nikakvi ilčići nemaju pravo govoriti protiv njih ni u svoje, a kamoli u ime svih Hrvata i ostalih građana. Nacionalnost  i vjera nemaju blage veze jedna s drugom. To su kruške i jabuke, a kad se počnu zbrajati – rezultat je Dachau, Auschwitz, Jadovno, Metajna, Jasenovac…

Marijan Vogrinec

Ako varaždinski violinist Ladislav Ilčić iz „domoljubnog“ orkestra šefa HDZ-a Tomislava Karamarka kani i u „Visokom domu“ svirati ksenofobne i inkvizicijske koncerte na kakve se odvažio u tv-emisiji Novi dan N1 Hrvatska, građanima je bolje da su masovno počiniti harakiri, nego takve pustili preko saborskog praga. A Ilčić, na nesreću hrvatske politike i duševnog mira građana, ni približno nije jedini vjesnik isključivosti u družbi Karamarkovih „domoljuba“, čija će netrpeljivost pretočena u samodopadnu retoriku tek zagorčati život najbrojnijoj stranci u RH. „To nije stav Domoljubne koalicije, moramo prvo vidjeto o čemu se radi“, vadio se Karamarko. Shvaća da je Ilčić nepromišljeno, u zao čas izborne blamaže i čak daljnjeg pada koalicijskog/HDZ-ovog rejtinga, usred to be or not to be pregovora s Mostom, svojim protumuslimanskim, civilizacijski neprobavljivim rasizmom survao lavinu javnog zgražanja na ionako impotentnu desnu političku opciju.

„Mislim da smo trebali biti kao Mađari“, žustro je pametovao u Novom danu tv N1 Hrvatska, „i ograditi se bodljikavom žicom. Treba zaštititi svoj suverenitet i sigurnost, (…) Mi imamo milijune ljudi u Africi i Aziji koji žele doći u Europu. Mi ne razmišljamo o tome da će ti ljudi preplaviti Europu i da su oni biološki jači od Europljana jer imaju puno djece. Važna je i kulturna politika. Njihova djeca su jednako vrijedna, ali nisu ista. Trebamo se zapitati želimo li mi u Hrvatskoj milijun muslimana. Oni imaju drugačiji mentalitet, to će promijeniti kulturu.“

I još, fortissimo zaposlenika Simfonijskog orkestra HRT-a te šefa svjetonazorski i politički zakržljalog Hrasta (osnivačica Željka Markić): „Velika je razlika između muslimana i Hrvata. U radnim navikama, u odnosu na život, idealima, prema ženama. Mi smo različiti. Jednako smo vrijedni, ali smo različiti. Multikulturalnost je mrtva, to je rekla i Angela Merkel. Države moraju razmišljati o svom identitetu“. Krupne riječi, izvrnut smisao Merkeličine poruke, maloumna politika tek dostojna nakazne kreativističke ideje o nadomoći bijele rase. Iako mu samom nije došlo iz stražnjice u glavu to zašto/čime je izazvao javnu sablazan, a nitko ga pametniji nije pravodobno upozorio da uljuđeno građansko društvo nigdje većinski ne trpi ksenofobe, ipak se odvažio ratoborno zaprijetiti sudskim progonom novinarima i svima koji su ga „napali“.

Kreativistička „ljubav“

Njega, jelte, Ladislava Ilčića, perjanicu protuškolskog Grozda, prvoborca tzv. konzervativne kontrarevolucije i crkveno-laičke akcije O = M + Ž, protivnika Modula 4 zdravstvenog odgoja, kondoma i pobačaja slobodnom voljom trudnice. Pa kako je moguće, retorički se pita Ilčić, da nitko nije želio primijetiti najbitnije: ta cijeli je njegov iskaz prožet porukom da su „muslimani i Hrvati jednako vrijedni“ i da je samo ponovio ono što su govorili državnici Poljske, Češke, Mađarske, Slovenije… Ima jedan prostodušan vic iz Ilčićevog šireg zavičaja, koji može lijepo poslužiti u ovoj prigodi. Pitali seljani Štijefa što će učiniti sa silnim novcem kojeg je dobio na lutriji, a on će ponosno: „Bum si zel fiškala i se vas bum tužil“.

Bit će zanimljivo i sucu i poroti, a bormeš i medijima, kad „časni zastupnik“ Ilčić bude objašnjavao čime se njegove rasističke izjave, neprimjerene civiliziranom društvu kakvim bi Hrvatska proklamativno željela biti, pa ih je predvidjela  pravosudno sankcionirati, razlikuju od kreativističke „ljubavi“ prema Židovima i ljudima sa Srednjeg i Bliskog istoka. Ili, čime će argumentirati da osobno ne misli o muslimanima/izbjeglicama to što je, ne navodeći izvor, kao, citirao iz Poljske, Češke, Mađarske, Slovenije… Budući da je – bez obzira kako, zašto i s kim – dobio prolaz u saborske/zastupničke klupe, da odgovara javnosti za svaku svoju riječ, nije mu dopušteno laprdati rasističke gluposti o izbjeglicama. Upravo da ih i dođe milijun u RH, što neće ni u teoriji, što Ilčić ima s tim? Njega nitko neće pitati.

Ti nesretnici u milijunskim masama – i kroz RH – bježe glavom bez obzira od „zapadnih demokratskih vrijednosti“ i „našeg načina života“ što u njihovim domovinama nepozvani, zločinačkim nasiljem, morem krvi, ognjem i totalnim razaranjem tuđih domova ucjepljuju SAD/NATO i saveznici (Francuska, Velika Britanija, sada i Njemačka…). Islam ima o multikulturalizmu neusporedivo jača i pozitivnija iskustva od kršćanstva, a dok su na Srednjem i Bliskom istoku cvjetale umjetnosti, medicina, astronomija, matematika, geometrija, graditeljstvo, filozofija i humanističke vrijednosti, Ilčićeva je Europa malne skakala po granama i zirkala iz diluvijalne Altamire, grijala se uz paleolitske vatre u Lascauxu i na Hušnjakovu brdu uglavljivala kremene oštrice na vrhove kopalja.

Bez islama/muslimana „civiliziranoj“ bi Europi danas bilo uskraćeno neprocjenjivo djelo duha i uma antičke Grčke i starih civilizacija Istoka, pa kad Ilčić, kreacionisti i takvi labrtaju o kulturi, razlikama i biološkim ugrozama, legitimiraju neosnovanu mržnju, neznanje i humanističku nekompetentnost. Ljudi se ne dijele po nacijama i vjerama, nego na ljude i neljude. Sve su vjere i nacije jednako vrijedne  Ali kako bogobojaznom Ilčiću utuvti u glavu ono što još 1095. godine nije stalo pod mitru zemaljskom nasljedniku sv. Petra, Urbanu II. Otada Francuzi ne prestaju ubijati „nevjernike“ po zemljama „oko Kristova groba“: tada križarskim mačem, danas nosačem zrakoplova Charles de Gaulle i laserski navođenim projektilima. Danas se Krist zove Nafta, a „nevjernički“ potentni muslimani – biološka ugroza Zapada.

„Poštovanje među bijelim nacijama, zajedništvo u borbi protiv zajedničkih neprijatelja i uzajamna težnja napredovanju jedni su od glavnih polaznih točaka u našoj borbi, čijom bi primjenom hrvatsko društvo dosegnulo slobodu za njegov daljnji razvitak“, citira novinarka Ana Kuzmanić na portalu H-Alteru zauzetost domaćih kreativista na tome. „Naša rasa već se susretala kroz povijest s brojnim bitkama za opstanak, ali nikada u ovakvoj mjeri kako je to danas, kada je naš biološki opstanak doveden u pitanje. Naš vlastiti nemar i zapostavljanje temeljnih zakona prirode najvažniji su razlog tome, a taj nemar posljedica je stoljeća zlokobne i podmukle propagande i izopačenja misli i razuma bijelog čovjeka“.

„Velika je razlika između muslimana i Hrvata. U radnim navikama, u odnosu na život, idealima, prema ženama. Mi smo različiti. Multikulturalnost je mrtva. Trebamo se zapitati želimo li mi u Hrvatskoj milijun muslimana“, kreativistički besramno kliče novopečeni saborski zastupnik. Civilizirana, građanska Hrvatska ne misli tako. Ksenofobiju i šovinizam u svim duginim nijansama nagradila je i na prošlim parlamentarnim izborima većinskim vritnjakom razvikanim „domoljubima“ i „praktičnim katolicima“. Ruži Tomašić, Željki Markić, Milanu Kujundžiću…

Zbog bolesne Karamarkove opsesije premijerskim foteljem te HDZ-ove prijeke potrebe i za najcrvljivijim saborskim mandatom, inercijom su pri vrhu koalicijske liste tzv. „domoljuba“ prepuzali preko praga „Visokog doma“ i likovi koje (kao ni njihove stranke) birači inače ne bi propustili ni do kule Lotršćaka. Budući da je RH već 1990-ih godina skrojen kao toplo mjesto na kojem su se ugnijezdili Mizaru, Kikazaru i Iwazaru u crnim sudačkim togama, još neko vrijeme ne treba očekivati tu sreću da će se društvo očistiti od govora (i djela) mržnje, političko-ideološke zloće, svjetonazorske isključivosti…

I tako će Ladislav Ilčić, ako ga možebitni novi/izvanredni parlamentarni izbori (po HDZ-ovoj tajnoj želji?) ne izbace iz Sabora, moći nekažnjeno, sasvim „kršćanski“, plašiti građane najezdom „milijun muslimana“. Oni će ugroziti opstanak Hrvata, kojih se ionako svake godine rađa 10.000 manje. Usto, „velika je razlika između muslimana i Hrvata. Biološki su jači od Europljana jer imaju puno djece.“ Grozna opsesija iz zemlje koja, u pohvalu državne pameti, nije na svoje granice navukla mađarski licencirana čelična vrata i kilometarske nizove bodljikave žice. Neka je Viktoru Orbanu, kojem se ilčićevski tresu gaće od izbjegličke „ugroze naše vjere, kulture i nacije“. A izbjeglice uopće ne žele ostati u Mađarskoj. Ni u Hrvatskoj i tako tim zemljama europskog jugoistoka.

Hrvatskoj ne treba Unija zakrabuljena u paukovu mrežu žice, s vojskom i policijom na granicama, dugim cijevima i tenkovima koji će u konc-logoru „čuvati“ laž i privid zajedništva, papirnate demokracije i ljudskosti. Ni Hrvatima ne treba Hrvatska koja će zazirati od manjina i gostoprimstva „različitima“. Ma što mislili i govorili ilčići. Izmišljeni strah nije uspijevao promijeniti povijesno ugodno iskustvo zajedničkog života na ovim prostorima, koji ni po kojem naravnom zakonu nisu ekskluzivno hrvatsko leno. I prije Hrvata su ovdje mnogi narodi imali svoju domovini, i poslije njih će tu netko živjeti u svojoj domovini. Ako u međuvremenu Plavi planet ne odleti u vražju mater zbog ratnog/ekološkog kretenizma munjenih potomaka Eve i Adama.

Kruška + jabuka = Jasenovac

Popisom stanovništva 2011. godine, u RH je registrirano 62.977 muslimana po vjeroispovijesti ili 1,47 posto svih žitelja. Nacionalno ih se 27.959 izjasnilo Bošnjacima, 9647 Hrvatima, 9594 Albancima, 6704 Muslimanima, 5039 Romima, 2361 drugih nacionalnosti, 762 neopredijeljenih nacionalnosti, 343 Turcima, 217 Makedoncima, 159 Crnogorcima te ostatak pripadnicima etničkih skupina s manje od 100 osoba. Muslimani stoljećima žive u Hrvatskoj, pridonose njezinom boljitku i u Domovinskom su ratu branili tu svoju domovinu. Nikakvi ilčići nemaju pravo govoriti protiv njih ni u svoje, a kamoli u ime svih Hrvata i ostalih građana.

Nacionalnost  i vjera nemaju blage veze jedna s drugom. To su kruške i jabuke, a kad se počnu zbrajati – rezultat je Dachau, Auschwitz, Jadovno, Metajna, Jasenovac… „Konačna rješenja“, zlo sjeme „krvi i tla, nacije i vjere“, „u ime Krista protiv komunista“… Taj mutirajući virus zla i rasističke pakosti živnuo je u RH početkom 1990-ih godina, ali nije mrtav ni danas.

Šef HDZ-a i tzv. domoljubne koalicije Tomislav Karamarko, žustro mamuzajući premijerske ambicije bez uvjerljivog biračkog pokrića, učinio je medvjeđu uslugu i sebi i HDZ-u. Navukao si je u „domoljubni“ (sic) tabor konzerva-likove s rigidne desnice, koji ničim pametnim nisu zadužili birače niti su zaslužili zastupati njihovu volju u Hrvatskom saboru. Ispad tipa „milijun muslimana u Hrvatskoj“, nažalost, nije prvi niti će biti posljednji. Sreća je u nesreći što će se među zastupnicima naći solidan broj nabrušenih inteligenata, koji ne mogu dočekati ksenofobe i ine redikule da samo zinu čistunski liječiti komplekse i predrasude.

Protiv političkih nebuloza Ladislava Ilčića žestoko su se obrušili svi koji nešto znače u politici i intelektualnim krugovima u RH, uključujući najviše predstavnike Islamske zajednice. Pomoćnik ministra branitelja Bojan Glavašević možda je najupečatljivije komentirao ispad: „Ein Volk, ein Europa, ein Ladislav“, a bivši ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović, pak: „Kad taj čovjek bude govorio, ja ću izaći iz Sabora“. No, pitanje za milijun eura, na koje ni sam Karamarko ne zna odgovoriti: što jednoj navodno ozbiljnoj političkoj opciji koja želi vladati državom trebaju ljudi poput Ladislava Ilčića? Ne donose, nego odnose mandate, a – čine veliku štetu.

tacno

Studijski put u Vukovar, Jasenovac i Prijedor planirali smo relativno dugo. Kroz naš rad na izgradnji mira na prostoru bivše Jugoslavije i suočavanje s prošlošću koje mu je jedan od preduvjeta, sa ovim se mjestima također susrećemo dugo, prvenstveno kao simbolima patnje i stradanja. Iako su po prirodi univerzalni, njihov je predznak izrazito nacionalan. Nije riječ o pukom pripisivanju, već o ljudskoj i historijskoj činjenici, naime, na tim su mjestima ljudi stradali baš zato što su pripadali, odnosno, zato što su doživljeni kao pripadnici određene etničke skupine. Ta je historijska činjenica i temelj upotrebe ovih mjesta danas. Stoga nam se činilo važnim da, uz cijeli CNA tim koji čine ljudi iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, na put pozovemo i naše kolege/ice i prijatelje/ice, mirovne aktiviste/ice iz Makedonije i sa Kosova. Željeli smo zajedno posjetiti ova mjesta i razgovarati o njima, o njihovim složenostima, sličnostima i razlikama, kao i o značaju koji imaju u etno-nacionalnoj strukturi dejtonskog trougla (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Srbija), ali i na području cijele bivše Jugoslavije. Željeli smo vidjeti kako se sjećamo svojih mrtvih, te kakvu pouku za budućnost ovo sjećanje nosi.

Na put smo krenuli 23.11., i prvo smo posjetili Vukovar. U sljedećih nekoliko dana obišli smo Jasenovac, Donju Gradinu, Sanski Most i Prijedor (ovdje možete naći osnovne informacije o spomen mjestima koja smo posjetili). Ova mjesta smo izabrali zbog njihove međusobne isprepletenosi u nacionalnim narativima postjugoslavenskih zemalja. Ona su Prošlost, koja uvijek iznova oblikuje našu sadašnjost, a budućnost čini krajnje (ne)izvjesnom.

Vukovar

Vukovar 1991. je po mnogočemu bio primjer onoga što će zahvatiti bivšu Jugoslaviju u godinama koje su uslijedile – opsada grada, mučenja, zatočenja, pogubljenja, potpuno razaranje dobara i života, ljudska moralna i svaka druga degradacija. Stalni postav izložbe „Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991.“ predstavlja rekonstrukciju bolničkog života tijekom tri mjeseca opsade, bez struje, vode, lijekova i medicinskih potrepština. Ovdje su upisani i brojevi ranjenih i poginulih koji su svakodnevno zaprimani u bolnicu, kao i imena ranjenika i medicinskog osoblja odvedenih iz bolnice na stratište na Ovčari. U ratne dane vukovarske bolnice uvodi kratki film, zbirka tv reportaža iz opkoljenog i porušenog grada, snimke mrtvih tijela na porušenim ulicama, krvi i razaranja.

“Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991” (FOTO: nenasilje.org)

Lutke postavljene u nekadašnje atomsko sklonište bolnice u kojemu su ranjenici i osoblje bolnice boravili, nemaju lice niti ime. No, zna se „čije su“, govore to krunice koje su nekima od ovih ranjenika položene na prsa. U posljednjoj sobi muzeja gori svijeća, imena ljudi koji su iz bolnice odvedeni po slomu obrane grada nabrajaju se iz zvučnika. Ovo će ostati s vama još neko vrijeme, kad izađete iz bolnice osjećate se ljudski poraženo. Ako dolazite s „druge strane“ ovakva postavka muzeja vas a priori osuđuje, jednako kao što to čine mnogi drugi naši spomenici, bez obzira na to tko ih je postavio. Bila sam ovdje nekoliko puta, u razmaku od nekoliko godina. Čini mi se da vrijeme čini svoje, pa je ta krivnja koja vam se slijeva niz ramena i u kosti sada nešto razrjeđenija. No, ostaje dojam da su autori postava to i htjeli, ili barem nisu razmišljali o učincima koje preplavljivanje emocijama ima na posjetitelje.

O bolnici smo najviše i razgovarali, ostavi vas nemoćnim. „Mi“ koje se ovdje pojavljuje je samorazumijevajuće. Tako je i s neprijateljem, on nema ime, ali je svugdje prisutan: jugovojska, velikosrpski agresor, četnici. Razgovarali smo o ljudima koje znamo, a da su u Vukovaru poginuli, i ne samo sa hrvatske strane. O prijateljičinom mužu, 21-godišnjaku kojeg su pokupili na ulici na vojnu vježbu i poslali na ratište, da se više ne vrati. O silnim poznanicima koji su se skrivali po tuđim kućama i pod lažnim imenima. O dezerterima iz JNA. Za njih ovdje nema mjesta, ali nema ga nigdje, ovi poginuli ne pripadaju nikome jer se njihova priča ne uklapa niti u jedan narativ, ona je prešućena. Pljačke, razbojništva, ubijanja, silovanja, nikad ne čuješ  da su se naši ljudi proslavili dobrim djelima, reći će moj kolega. Odeš 200 ilometara dalje, i priča se okrene. U ovakvoj postavci stvari rat je neupitan, on je potpuno legitiman, važno je samo da se nađeš na „pravoj“ strani.

O ratu smo pričali sa brigadirom Petrom Ćavarom, našim vodičem kroz izložbe postavljene u Memorijalnom centru Domovinskog rata u kasarni/vojarni vukovarske 204. brigade. Ovaj nesuđeni agronom i pjesnik (odgovor na naše pitanje šta bi bilo da nije bilo rata) pričao je s nama o tome kako mir nema alternative, i kako je to poruka koju u centru nastoje prenijeti osmoškolcima koji dolaze u posjetu Vukovaru. Miris bolnice nekima je od ratnih veterana iz naše grupe bio teži od mirisa fronta, podijelili su. Kad smo se našli u kasarni, proradio je i taj štit-mehanizam, da se razgovara o naoružanju ne bi li se pobjeglo od težine, od emocije u banalnu racionalizaciju. Rat je velika priča koja proguta sve što se ne uklapa u herojski, epski narativ, nema suptilnosti niti kompleksnosti.

Na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata jedan je od estetski ljepših spomenika žrtvama u ratovima 1991-1999. Podignut kraj lokaliteta masovne grobnice, čije su žrtve simbolički prikazane u redovima bijelih mramornih križeva, on također nosi simbol križa i potpuno se uklapa u narativnu matricu žrtve, križnog puta i uskrsnuća. To je priča, razgovarali smo kasnije, o hrvatskoj Hrvatskoj, bez obzira što su tu pokopani i Nijemci i Bošnjaci i mnogi drugi. Njena je funkcija da pokaže iracionalnu mržnju „onih drugih“ protiv „nas“, crno-bijelu ekspoziciju. U tom smislu na groblju su razdvojeni civili i vojnici, i porodice od vojnika, smještajući ove potonje u prvi red, prema zaslugama.

Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru (FOTO: hr.wikipedia.org)

Spomen dom na Ovčari dostojanstveno je mjesto. Smješten je u hangaru u kojem su zatočenici dovedeni iz vukovarske bolnice mučeni, te potom odvedeni na stratište 800 metara dalje, i pogubljeni. 261 žaruljica na stropu simbolizira njihov ukupan broj. U hangaru su njihove fotografije, nešto osobnih stvari koje su pronađene na mjestu grobnice. U ritmičkog slijedu te se fotografije pale i gase, dovodeći ih povremeno natrag u postojanje. U sredini hangara je spirala koja sa sobom odnosi imena poginulih, koju je autor nazvao Spiralom zla. Na mjestu gdje su ubijeni i pokopani u masovnu grobnicu stoji spomenik. Nedugo prije našeg dolaska bio je Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, kako se službeno naziva. Crveno-bijelo-plave svijeće svuda oko nas. Na spomeniku piše:

U spomen na 200 ranjenih hrvatskih branitelja i civila iz vukovarske bolnice pogubljenih u velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku. Ovčara 20. studenog 1991.

Hrvatski narod prosinac 1998.

Danas Vukovar pohode tisuće ljudi. U obilasku muzeja Vukovarska bolnica rečeno nam je da muzej godišnje primi i do 100 tisuća posjetitelja. Svi će ti posjetitelji, kao i mi, posjetiti i Memorijalni muzej Domovinskog rata, smješten u kasarni/vojarni vukovarske 204. brigade, Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata, te spomen dom i spomenik na Ovčari. Vukovar je grad memorijal, obnovljen za sjećanje na „herojsku žrtvu golorukog naroda koji brani svoju zemlju od višestruko brojnijeg i oružano nadmoćnijeg neprijatelja“. Žrtva je kolektiv, neprijatelj je kolektiv. Stvari su tako zacrtane i upisane, u spomenicima, u obilježjima, u zastavama i svijećama, ovdje se hrvatski narativ nadaje kao samodovoljan, od Hrvata za Hrvate. No, nema boljeg dokaza zločina od onog kada mjesto zločina posjete i svoje poštovanje prema žrtvama iskažu oni za koje ovdje nije previđeno mjesto. Prisustvo „drugih“, koji su došli u dobroj volji, narušava tu samodovoljnost. Stradanje Vukovara i Vukovaraca je univerzalno strašno, i kao takvog ga se treba sjećati. Samo ako ga priznamo kao univerzalnu ljudsku žtrvu, možemo osigurati da se više nikada ne ponovi.

Jasenovac i Donja Gradina

Sljedeći dan posjetili smo Jasenovac i Donju Gradinu, dijelove nekad jedinstvene memorijalne cjeline koja je raspadom Jugoslavije podijeljena između Hrvatske i entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini. Jasenovac je mjesto iznimne historijske važnosti, ali slabog društvenog statusa. O tome govori i broj posjetitelja, koji je deset puta manji nego u Vukovaru. U Jasenovcu i Donjoj Gradini rade iznimni ljudi – Ivo Pejaković, Đorđe Mihovilović i Dejan Motl – kustosi koji međusobno aktivno surađuju preko državnih granica i političkih ograničenja u nastojanju da kompleks logora Jasenovac ima prvenstveno edukativnu funkciju, da se više nikome i nikad ne ponovi.

Iako se čini da se o Jasenovcu sve zna, u posljednjih 20 godina on nestaje iz hrvatske političke i historijske stvarnosti, koja se, pokušajima historijskog revizionizma ili pukom političkom manipulacijom, od njega nastoji ograditi. Jasenovac je mjesto holokausta nad Židovima i genocida nad Srbima i Romima. U hrvatskoj sadašnjosti ovaj drugi dio rečenice se počesto zanemaruje, iako je od 83145 dosad identificiranih žrtava najviše Srba, njih 47.627. Ovi su brojevi materijalizirani u imenima čitavih porodica pogubljenih na ovom stratištu, i upisanih u pločama Memorijalnog muzeja koja vam, simbolički i doslovno, vise kao mač nad glavom dok prolazite njegovom tjeskobnom arhitektonskom strukturom.

Kameni cvijet na mjestu koncentracijskog logora u Jasenovcu (FOTO: nenasilje.org)

Brojčana će manipulacija postati jedno od najčešćih opravdanja za započinjanje rata 1991. godine. To nije relativizacija, već činjenica. To je kao da gledate u materijaliziranu spiralu nasilja – herojska žrtva i pravednički gnjev koje te silne besmislene smrti porađaju će, ukoliko im se ne pristupa konstruktivno, s vremenom od žrtve učiniti dželata. Sve to baštinimo od jugoslavenske kulture sjećanja. Nikad ekshumirani, nikad dostojno pokopani, nikad točno prebrojani, slavljeni kao bezimeni heroji i upotrebljeni za opravdanje nasilja koje će uslijediti. Ta lekcija nigdje nije očitija nego kad stojite ispod jasenovačkog cvijeta okruženi masovnim grobnicama.

Ono što u Jasenovcu bolno nedostaje jest počinitelj. Osim nekoliko ustaških proglasa, eksponata u Memorijalnom muzeju, o samoj NDH u Jasenovcu nećete saznati ništa. Da bi se takav obim zločina mogao provesti potrebna je podržavajuća državna struktura, rasni i diskriminirajući zakoni, i tiho slaganje većine koja promatra kako njihove dojučerašnje susjede odvode u smrt. No, umjesto konstruktivnog suočavanja s ovom stranom hrvatske prošlosti, o njoj se izabralo šutjeti, kao da je povijest linearni pravac čije je dijelove i posljedice moguće izolirati na određeni segment vremena. Ako je Jasenovac kolektivno sjećanje, koja je njegova društvena funkcija? Što smo iz Jasenovca naučili?

Donja Gradina je dio jasenovačkog logora koji je bio namijenjen za egzekucije desetina tisuća ljudi, koji i danas leže u toj zemlji. Stratište koje nosi preko stotinu masovnih grobnica – raspoznat ćete ih kao udubljenja u tlu – mjesto je tišine. U ovom gotovo poetskom okruženju, jer u Donjoj Gradini postoje samo livade i šuma, stoje ti brojevi. Pod Kozarom, koja je i u Drugom svjetskom ratu i u ovom našem posljednjem, izbrojala hiljade smrti, ne možeš se oteti dojmu da su nama na ovim prostorima samo brojevi važni – u regionalnom natjecanju brojevi pokazuju čija je žrtva bila veća, tko je najviše stradao i tko je najveća žrtva. Iz ovoga slijedi relativizacija zločina počinjenih s „naše“ strane, te relativizacija tuđe patnje. Brojevi su smrtni neprijatelji empatije s „drugim“, zato ih svi lažiraju, ili barem ne čine ništa da bi se do pravih brojeva došlo. Ova se činjenica odnosi na sve postjugoslavenske zemlje.

Prijedor – Keraterm, Omarska, Trnopolje

Pedeset kilometara od Donje Gradine nalazi se Prijedor. Zločini počinjeni na ovom području od 1992. dobro su dokumentirani i dokazani, i zahvaljujući tome je inicijalno i utemeljen Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. Za razliku od Vukovara, gdje stradanje obilježava većina pa je ono i državno priznato, u Republici Srpskoj usprkos nizu dokazanih činjenica, sudskih procesa i najvećem broju osuđenih za počinjene zločine, ova mjesta i događaje i dalje obavija zavjet šutnje. U Prijedoru nije lako biti, niti o njemu pisati. Logori, mučenja, silovanja i pogubljenja se lakše podnose ako stoje u nekoj davnijoj prošlosti, kad su akteri već davno umrli, pa o njihovom zločinstvu možemo razmišljati u patološkim kategorijama. No, ovakvi razmjeri zločina nikad nisu proizvod nekog poremećenog uma, koliko sistematske kampanje svih razina (para)vlasti, strahovlade i šutnje većine, i to je ljudski poražavajuće. Mjesta zločina u prijedorskoj opštini su u najvećem broju neobilježena, a pristup ovim mjestima se opstruira.

U obilasku prijedorskih mjesta stradanja i sjećanja pridružio nam se Edin Ramulić iz udruženja Prijedorčanki „Izvor“,  svjedok ovih događaja i urednik Knjige nestalih opštine Prijedor „Ni krivi, ni dužni“. Surađivati s Edinom je duboko inspirativno. Tegobnom kontekstu i realnosti unio je treću dimenziju, pitanje kako konstruktivno postupati s tim s čim smo suočeni. Naš obilazak započeli smo u Keratermu.

Fotografija iz logora Omarska (FOTO: nap.ba)

Da su hangari pred kojima smo se našli mjesto zločina govore ožiljci od metaka koje trpe zidovi. I spomen ploča koja je ispred jednog od njih postavljena gerilski, bez dozvole. Radni strojevi, stražarska kućica, pas čuvar i sveprožimajuća hladnoća jedini su svjedoci našeg boravka ovdje. Edin nam objašnjava gdje je zloglasna soba 3, prepričava što se ovdje dogodilo. Damir Došen, jedan od osuđenih za ovaj zločin, svoju je kaznu odslužio, i može ga se sresti na društvenim mrežama ili na ulici.

Za ulazak u Omarsku trebala nam je dozvola uprave rudnika koji je trenutno u vlasništvu svjetski vodećeg proizvođača željeza ArcelorMittala. Vrijeme posjete nam je strogo ograničeno na jedan sat. Nedugo prije našeg dolaska padao je snijeg, blato svuda oko nas. U blatu su nas prisilili stati, iako je pred rudničkim zgradama asflatirani parking. Potom smo upozoreni da snimati možemo samo zloglasnu Bijelu kuću, drugo nam je zabranjeno zbog, kako su rekli, opasnosti od industrijske sabotaže. Stojimo pred Bijelom kućom, fizički ograničeni da vidimo i razgledamo cijeli logor. U nju su zatvorenici dovođeni na ispitivanje, premlaćivani, mučeni i ubijani. Nije to najstrašnija zgrada na području rudnika-logora. Zvjerstva su se događala u svim njegovim dijelovima, iz malene crvene kućice koja stoji 100m od nas nitko nije izašao živ, zato o njoj i ne postoje svjedočanstva. Budući da nam je poznato da obitelji žrtava godinama bezuspješno nastoje da se prostor logora dostojno obilježi, razgovaramo o mogućnostima. Procjena je da će ArcelorMittal za nekoliko godina isrcpiti svu željeznu rudu s ovog područja, što će vjerojatno olakšati nastojanja za memorijalizacijom ovog lokaliteta. To je istovremeno i tragična činjenica, plansko je iskopavanje rude, za razliku od ovakvog kapitalističkog, desetljećima omogućavalo kruh brojnim obiteljima s ovog područja. No, sve se ionako već promijenilo, Omarska će od 1992. ostati zabilježena kao koncentracioni logor.

Istraživanje grobnice Tomašica je završeno, što je podatak koji ćete teško naći jednostavnim guglanjem. Nije to činjenica koja se rado spominje, budući se masovne grobnice ove veličine mogu beskrajno politički eksploatirati, kao što je slučaj i sa ostalim mjestima stradanja, i to ne samo u Bosni i Hercegovini. Toga smo bolno svjesni dok stojimo među zemljanim humcima nastalim iskapanjem, i malim jezerom u kojem su napadali snijeg i kiša pronašli svoje prirodno ispunjenje. Edin nam govori o činjenicama, brojevima, odgovara na naša pitanja. Nevjerojatno je koliko je čovjek kao takav sklon romantičnim predstavama, poput one naše da je o postojanju grobnice dojavio netko tko više nije mogao trpjeti duševne boli i košmarne snove. Takvo što rijetko se događa, svjedoči o tome i broj Prijedorčana koji se još uvijek vode kao nestali. Priča je da je grobnica otkrivena razmjenom informacija, možda dijelom i političkom trgovinom između Federacije i RS-a. Ovo su mjesto pohodili brojni političari obećavajući pravdu za žrtve. Do danas se ništa bitno nije promijenilo.

Obilježje pred jamom nad kojom su bijena 124 čovjeka (FOTO: nenasilje.org)

Nije nam prvi put u Trnopolju, stoga nam je već poznato da se u dvorištu, s prednje strane logora, nalazi spomeniku palim borcima RS-a iz Trnopolja. Teško se oteti dojmu da takva inicijativa predstavlja „maskiranje“ prostora, ili krađu sjećanja na proživljenu patnju, iako je on sam već pomalo pohaban, vrijeme čini svoje te je u nedostatku brige sa spomenika spala i ploča. Ovdje smo imali prilike razgovarati s Fikretom Alićem, čovjekom koji je 1992., snimljen ovdje iza logorske žice, sablasno neuhranjen i izmučen, postao simbolom stradanja u prijedorskim logorima. Zahvaljujući i ovoj fotografiji, svijet je upoznat s postojanjem logora što je uvjetovalo njihovo zatvaranje. Fikret se, nakon teškog ratnog razdoblja i dugog zdravstvenog oporavljanja, 2006. vratio u Kozarac u opštini Prijedor. Ovaj skroman čovjek, koji sve što je pretrpio nosi stoički i pomirljivo, okrenut je prema budućnosti. S nama se susreo kako bi odaslao poruku mira, kaže. Tako on priča svoju priču, s namjerom da se više nikom i nikad ne ponovi. Svi smo bili duboko potreseni ovim susretom.

Sanski Most

Iz Trnopolja smo se zaputili ka Sanskom Mostu, pa potom ka Hrastovoj Glavici. Ovdje su 1998. ekshumirani posmrtni ostaci 124 osobe, prethodno zatočene u logorima Keraterm i Omarska, te još dvije osobe za koje je forenzika utvrdila da su u jamu bačene još u Drugom svjetskom ratu. Ova prirodna jama, smještena je u šumi, na kraju šumskog puta. Okolni je krajolik idiličan, prekriven snijegom, neometan prolaznicima. Ulaz u jamu sada je zagrađen. Kako je ovaj lokalitet na području Federacije, spomen obilježje ovdje je postavljeno na dvadesetu obljetnicu zločina:

Nad ovom jamom su 6. augusta 1992 godine pripadnici srpske vojske i policije ubili 124 zatočenika iz prijedorskih logora smrti Keraterm i Omarska. Ubijali su ih po trojicu svezane žicom i bacili u ponor dubok preko 20 metara. Skeletni ostaci su pronađeni 1998 godine kada su izvađene i kosti dvojice Sanjana ubijenih u Drugom svjetskom ratu. Spomen obilježje podižemo na 20. godišnjicu zločina u nadi da nikada više u ovu jamu neće bacati nevine ljude.

Udruženje Prijedorčanki „Izvor“
Udruženje logoraša Sanski Most

Edin nas je upitao je li postavljena ploča previše generalizirajuća, i predstavlja li kao takva prijetnju Srbima povratnicima u okolna sela. Zahvaljujući istraživanju koje smo provodili u posljednje tri godine, a koje se odnosi na spomenike nastale na području BiH nakon ratova 1991-1995., svjedočili smo brojnim spomeničkim inskripcijama. Vrlo često, iz boli, tuge i bijesa na spomenicima se nađu dušmani, četnici, ustaše, zločinci, riječi zauvijek i nikad, ni oprostit, ni halalit, ni zaboravit, vječna pouka. Ovo nije takvo obilježje, ne mrzi nikoga, već opominje i sjeća se. Na spomen ploči su navedena imena poginulih i koliko su godina imali kad su ubijeni. Nakon ovih naših ratova nedostaju nam generacije i generacije ljudi.

U povratku smo posjetili Memorijalni kompleks Šušnjar u Sanskom Mostu. On možda najbolje pokazuje kako se spomenici mijenjaju u skladu s duhom vremena. Podignut za žrtve fašističkog terora i borcima NOR-a, tijekom posljednjeg rata je devastiran, i na njemu su napravljene intervencije koje su imale izmijeniti ideološku potku njegovog postavljanja, ali i etno-nacionalnu strukturu žrtava i boraca kojima je podignut. Prije nekoliko godina je proglašen nacionalnim spomenikom BiH. Mislimo da ga ne bi trebalo obnavljati. On je spomenik navodno slavnoj prošlosti, ali i spomenik njenoj krvavoj ideološkoj dekonstrukciji. Zato ga ovakvog treba sačuvati i dovoditi djecu da ga gledaju i nauče se stidu. Možda će stid biti početak sumnje u veličanstvenost njihovih predaka koji su se u borbi za njihovu bolju budućnost malo zanijeli, i ostavili im ovakvo naslijeđe, kojeg je Šušnjar najbolji primjer.

Devastirani spomenik u Memorijalnom kompleksu Šušnjar u Sanskom Mostu (FOTO: nenasilje.org)

Sve nas je ovo ostavilo u značajnoj mjeri zabrinutima i obeshrabrenima. Uz sve drugo, osim prošlosti dijelimo i kulturu sjećanja koja svojim epskim, herojskim narativima u obrazovanju i javnom prostoru ne dopušta propitivanje osnovne matrice. Naša (ne)davna ratna prošlost nam jasno kazuje koliko je takva postavka pogrešna. U njoj leži ogromna opasnost koja prijeti stalnim povratom nasilja, i rađa osjećaj da nam sve to visi nad glavom, da nam se ponovno može dogoditi.

U memorijalizaciji i kulturi sjećanja multiperspektivnost je nužna za otklon od crno-bijelog poimanja svijeta kao borbe dobra i zla jer istina je negdje između, u području sivog. Za nas je važno kako se mi kao živi ljudi ponašamo prema mrtvima. No, uz sve poštovanje koje zaslužuju, postoje i živi ljudi koji zaslužuju to isto. Tek će poštovanje ljudskog života i života uopće stvoriti prostor za zapitanost, za dijalog, da to ne bude još jedan krug koji se ponavlja, i na tome treba ustrajati. Zato valja posjećivati obilježena mjesta stradanja, pogotovo ako vas percipiraju kao pripadnike „neprijateljske grupe“. Prisustvo omogućava transformaciju ideološke matrice i otvara mjesto za poštovanje prema mrtvima i čovječnost prema živima. A pogotovo je važno posjećivati neobilježena mjesta stradanja, svojim dolaskom ih obilježavamo, sjećamo se i vraćamo dostojanstvo mrtvima. Tu smo da se ne zaboravi i da se nikome, nigdje i nikad više ne ponovi.

lupiga