Kod Jurice Pavičića došlo je do klasnog paljenja, naime do klasne (re)interpretacije njegove nekadašnje domoljubne histerije, a to je već postao standardni manevar znatnoga dijela hrvatske boračke inteligencije, ljudstva koje prelazi mukotrpan put od nacionalista do socijalista

portalnovosti

Nalazimo se u vremenu totalne promjene paradigme novinarstva, svojevrsnog terora slike i realnog vremena, pogotovo kad se radi o izvještavanju s ratnih područja, zaključak je tribine održane u Hrvatskom novinarskom društvu u organizaciji Centra za slobodu izražavanja, pod nazivom Izvještavanje o oružanim sukobima, izbjegličkoj krizi: profesionalnost, humanost, sigurnost. U sklopu tribine predavanje je održao bard vanjsko-političkog novinarstva, stručnjak za Bliski istok i diplomat, Zlatko Dizdarević.

Dizdarević je proveo godine na Bliskom istoku, prvo u svojstvu vanjskog dopisnika za sarajevsko Oslobođenje, a kasnije kao ambasador u Libanonu, Siriji, Iraku i Jordanu. Ovom prilikom prisjetio se svojih početaka kao ratnog dopisnika dok su još vrijedila drugačija pravila profesije i dok su se ratni izvjestitelji još uvijek pripremali za odlaske u ratna područja na klasičan način – obimnim pripremama u obliku obrazovanja i informiranja o svim segmentima sukoba, stanja i odnosima unutar zemalja u koje su odlazili. Ono što iz današnje perspektive izgleda potpuno nevjerojatno, za svoj prvi odlazak u Kairo u osamdesetim godinama, pripremao se godinu i pol dana.

“Imao sam sreće da sam počinjao raditi ovaj posao u drugim vremenima i na drugi način. Uplivao sam u vode tzv. ratnog novinarstva i kad su ratne situacije bile različite od današnjih. Znao sam otići na 15 dana da pratim događaje na Bliskom istoku i ostati tamo 6 mjeseci jer je netko procijenio da trebam ostati”. Po njemu, ključna je razlika tadašnjeg rada na terenu što nije postojao današnji teror slike u novinarskom poslu, kao što je to slučaj danas.

U radu vanjskopolitičkih redakcija postojao je plan, projekt i dobra konkurencija, što je omogućavalo održanje visokih standarda novinarskog izvještavanja (FOTO: Hina)

“U radu vanjskopolitičkih redakcija tog vremena postojao plan, projekt i dobra konkurencija, što je omogućavalo održanje visokih standarda novinarskog izvještavanja“, kaže Dizdarević koji je glavnu lekciju vezanu za Bliski istok naučio od čovjeka koji je pola svog života proveo na tom području, koji je znao arapski i brojne druge jezike. “S njim sam se nalazio svaki dan prije odlaska u Kairo i satima pričao o svemu što se tamo događa i što bi morao znati. Taj čovjek, istog prezimena Dizdarević, rekao mi je da nikad ništa neću shvatiti o Bliskom istoku ništa ako ne naučim prepoznavati njihov način razmišljanja i što je uopće u osnovi takvog razmišljanja”.

Citira poznatog britanskog novinara Roberta Fiska s kojim je bio u Bejrutu i koji je tvrdio da je novinarska drama nastala u onom trenutku kad se iz poznatih 5 novinarskih pitanja izgubilo pitanje zašto jer za njega više nitko nema vremena. “To pitanje se više ne uklapa u naloge redakcija i to je ono što je zabilo nož u leđa tradicionalnom reporterskom novinarstvu. Mi smo se bavili izvještavanjem s lica mjesta kroz priču i klasičnu reportažu, kroz kopanje o istoriji te zemlje u kojoj smo se nalazili i propitivanje korijena onog što se tamo dešavalo. Jednostavno imam utisak da je tehnologija u značajnoj mjeri suzila prostor za tu vrstu novinarstva”.

“Radio sam za novine, ali sam pratio razvoj ulaska slike u cijelu priču. Bilo je puno manje kamera pa čak i fotoreportera, ali sam vidio što znači kad iz redakcije kažu da imaš par sekundi ili par minuta da kažeš što se zbiva i mislim da je to bila ogromna nepravda prema ljudima koji su u teškim okolnostima vrlo ozbiljno radili svoj posao”.

Jedno od prvih ratnih izvještavanja bilo mu iz Izraela i Palestine za vrijeme 1. intifade, kada mu je zapravo i bilo najteže raditi jer su pri samom dolasku u Izrael novinari bili prisiljeni potpisati da neće objaviti ništa što prethodno neće odobriti izraelska cenzura.

“Kontrola našeg rada bila je surovo profesionalna, tehnički savršena i organizacijski vrlo striktna. Da smo poštivali sve te regule od našeg posla ne bi bilo ništa, a rizik da uradimo nešto mimo standarda koje se od nas tražilo bio je ogroman i značilo je imati velikih problema”.

“Cilj je dovesti gledaoce u stanje ispranog uma kako bi na ukalupljeni način gledali na zbivanja u Siriji, Ukrajini i drugdje” (FOTO: journalistjan.wordpress.com)

Potpuno kaotično bilo je izvještavanje iz Libanona za vrijeme rata 1982. i 1983. jer su zemljom vladale mnogobrojne različite frakcije i nebrojene različite milicije. “Postojao je taj hotel Commodore koji je najviše nalikovao filmu “Casablanca”. U tom hotelu bili su svi veliki novinari tog vremena, a ja sam u to vrijeme bio mali od palube koji je pokušavao shvatiti što se događa. I onda sam shvatio da se ti veliki novinari nisu mrdnuli od šanka i da su s njega izvještavali cijelo vrijeme dok smo mi malo savjesniji i mlađi zujali okolo, gurali glavu tamo gdje je trebalo i nije trebalo i saznavali što smo trebali i nismo trebali”.

Dizdarević kaže da smo u današnjoj situaciji došli do toga da bi se skoro s nostalgijom trebali sjećati Hladnog rata jer su tada barem postojala neka pravila, dok danas pravila služe samo da bi se proizvodio dodatan kaos odnosno poredak kaosa. “Korporativni neofašizam i ISIL danas imaju isti cilj- proizvodnju haosa u kojem se onda dešava ovo šta se dešava”.

“Mediji su u toj priči izgubili svoju ulogu i novinari danas imaju potpuno drugačije zadatke. Korektnog i profesionalnog izvještavanja ima samo zahvaljujući  pojedincima koji u sebi i dalje nose osjećaj duga prema svojoj profesiji i svom zadatku, sve ostalo je najbrutalniji domaći zadatak po nalogu politike”.

“Umu kojeg jednom ispereš možeš ubacivati koje god hoćeš informacije” (FOTO:wikipedia.org)

Po njegovom mišljenju tome najviše doprinosi činjenica da danas na svijetu više nema velikih političara i velikih politika, a to je zato što se više ne odlučuje u političkim vrhovima nego samo unutar korporativnih, imperijalnih poslovnih krugova koji se vode samo brutalnim interesima.

“Novinarstvo  je pod užasnim terorom korporativnih interesa. Jedini koji se tome uspijevaju othrvati su pojedinci zahvaljujući svojim pojedinačnim redakcijama koje gaje profesionalni odnos prema profesiji i zanatu. Ovo je početak kraja novinarstva zasnovanog na nekim premisama koje su nas činile ponosnima što smo novinari“.

Smatra da je imao veliku sreću što je imao priliku biti u diplomaciji: “Da nisam imao to drugo iskustvo Bliskog istoka, umro bih uskraćen za mnoge istine o novinarstvu i svemu onome što se oko njega vrti”, kaže uz napomenu da je najsramotnije novinarske epizode vidio baš od strane najpoznatijih svjetskih reportera i redakcija koje kad dođu na teren inzistiraju samo na jednoj strani priče.

“Nije više samo stvar u laganju. Jednostavno je cilj dovesti čitaoce i gledaoce u stanje ispranog uma kako bi na ukalupljeni način gledali na zbivanja u Siriji, Ukrajini i drugdje. Umu kojeg jednom ispereš možeš ubacivati koje god hoćeš informacije”.

Osvrnuo se i na HRT-ov način praćenja situacije u Ukrajini koje je, po njegovom mišljenju bilo potpuno prilagođeno diktatu politike Europske unije. “Bilo je vrlo zanimljivo gledati ljudi koji vode Dnevnik HRT-a kako ulaze u priču s već oblikovanim, definitivnim stavovima o tome što se i kako tamo događa. Onda se javi reporter s lica mjesta koji priča potpuno drugu priču zato što je stvari vidio na svoje oči, ali za to se onda više nema vremena jer je već unaprijed određeno kako će priča biti usmjerena”, zaključio je Dizdarević.

lupiga

Budući ministar obrazovanja, inače pobornik čiste rase, vjere u „našeg“ boga, oštar protivnik građanskog odgoja u školama, pobačaja i ljudskih prava uopće, mogao bi tako dobiti priliku vratiti Hrvatskoj davno izgubljeno identitetsko dostojanstvo. Ono što ga je imala četrdesetih godina prošlog stoljeća kada su umjesto Muslimana na meti bili Židovi, u istom smislu i s tragičnim posljedicama, kada su se Hrvati u svojoj maloj fašističkoj tvorevini, Nezavisnoj državi Hrvatskoj, pitali treba li nam toliko Židova koji su „drukčiji od nas“, imaju velike noseve, pokvareni su… Ili, treba li nam toliko Roma, komunista, pravoslavaca, koji se razlikuju od nas, imaju drukčiji mentalitet. Pa je stoga u vrijeme NDH i Trećeg Reicha, sve po vulgarnoj ideologiji tadašnjih ilčića, stotine tisuća ljudi „drukčijeg mentaliteta“ skončalo u koncentracijskim logorima.

Piše: Heni Erceg- Mladina

Mislim da smo trebali biti kao Mađari i ograditi se bodljikavom žicom. Treba zaštiti svoj suverenitet i sigurnost. U ova dva i pol mjeseca Vlada je postupila neodgovorno, nisu mislili što su izbjeglice telefonom javljali svojim prijateljima u Turskoj, a govorili su im samo dođite, tu nas nahrane, pobrinu se za nas.“

I još: „Mi imamo milijune ljudi koji žele doći u Evropu i ne razmišljamo o tome da su ti ljudi biološki jači od Evropljana jer imaju puno djece. Njihova djeca su jednako vrijedna, ali nisu ista, trebamo se zapitati želimo li mi u Hrvatskoj milijun Muslimana. Oni imaju drukčiji mentalitet, to će promijeniti kulturu. Velika je razlika između Hrvata i Muslimana, u radnim navikama, u odnosu na život, idealima. Mi smo različiti, jednako smo vrijedni, ali različiti. Multikulturalnost je mrtva i države moraju razmišljati o svojem identitetu“.

Ovo je samo dio manifesta stanovitog Ladislava Ilčića, do jučer nepoznatog svirača u Simfonijskom orkestru Hrvatske televizije, odnedavno parlamentarnog zastupnika s liste Domoljubne koalicije, to jest nacionalističke skupine oko Hrvatske demokratske zajednice. Sve to i još mnogo drugih ideja o obrani ugrožene Hrvatske gospodin Ilčić iznio je u brojnim medijima, ali ponajviše u emisijama svoje matične kuće – Hrvatske televizije. Čiji su urednici vrlo spremno omogućili prostor njegovu diskriminatornom nauku koji svakako stvara podlogu i za mogući nasilni tretman ljudi druge vjere, u ovom slučaju Muslimana.

A zašto je jedan minorni, nepoznati mrzitelj odjednom dobio toliki medijski prostor? I radi li se tu o eklatantnom govoru mržnje koji bi mogao podlijegati i nekim zakonskim sankcijama? Naravno, odgovorom na drugo pitanje niko se od relevantnih institucija ne namjerava baviti, imaju tobože važnijeg posla, jer je Hrvatska i mjesec dana nakon izbora još u pat poziciji, izložena stalnim ucjenama takozvanog Mosta koji s 15 parlamentarnih mandata uporno koči formiranje vlade, inzistirajući na svojim nemogućim, neprovedivim zahtjevima. A odgovor na pitanje o iznenadnoj važnosti toga Ilčića leži u činjenici da je postao partner nacionalističke Domoljubne koalicije i s osvojenih dvije tisuće glasova ozbiljan je pretendent na mjesto ministra obrazovanja, ukoliko se Most, a što je vrlo vjerojatno, konačno prikloni svom prirodnom savezniku, Hrvatskoj demokratskoj zajednici i njenim desničarskim satelitima.

Budući ministar obrazovanja, inače pobornik čiste rase, vjere u „našeg“ boga, oštar protivnik građanskog odgoja u školama, pobačaja i ljudskih prava uopće, mogao bi tako dobiti priliku vratiti Hrvatskoj davno izgubljeno identitetsko dostojanstvo. Ono što ga je imala četrdesetih godina prošlog stoljeća kada su umjesto Muslimana na meti bili Židovi, u istom smislu i s tragičnim posljedicama, kada su se Hrvati u svojoj maloj fašističkoj tvorevini, Nezavisnoj državi Hrvatskoj, pitali treba li nam toliko Židova koji su „drukčiji od nas“, imaju velike noseve, pokvareni su… Ili, treba li nam toliko Roma, komunista, pravoslavaca, koji se razlikuju od nas, imaju drukčiji mentalitet. Pa je stoga u vrijeme NDH i Trećeg Reicha, sve po vulgarnoj ideologiji tadašnjih ilčića, stotine tisuća ljudi „drukčijeg mentaliteta“ skončalo u koncentracijskim logorima.

No kakav je uopće identitet zajednice kojega bi netko mogao dodatno ugroziti? Od koga to treba braniti etnički čistu državu, ogrezlu u korupciji, klijentelizmu, predrasudama prema ljudima druge vjere ili nacionalnosti? Državu u kojoj se upravo razvaljuju postulati parlamentarne demokracije, pristajanjem političkih elita na ucjene i prijetnje šačice  bezveznjaka iz toga Mosta koji su tobože postali treća politička snaga i sada paraliziraju sustav države čije vrijednosti i identitet također žele braniti. Baš kao taj Ilčić, predsjednik Pokreta za uspješnu Hrvatsku, koji bi, samo da ga nije izmislio Tomislav Karamarko, šef nacionalističke Domoljubne koalicije, bio i dalje politički anonimus, u užem društvu poznat po vjeri u superiornost bijele rase i kršćanski fundamentalizam.

Zato ga njegov novi šef i nije izbacio iz koalicije, nego je jedva nešto promrljao o ksenofobnim istupima svoga partnera, zato jer ono što Ilčić govori, Karamarko i njegovi misle, pa je i bilo moguće da iz političkog marginalca dotični preraste u aktera visoke politike. Čak možda i ministra obrazovanja. Koji će onda s pozicije moći educirati Hrvate o razlici u mentalitetu između nas i, recimo, bosanskih Muslimana, o etničkoj superiornosti Zagreba u odnosu na Sarajevo, o potrebi stavljanja žilet-žice na granicu s Bosnom i Hercegovinom… Takva briga za nacionalnu sigurnost, iskazana vrijeđanjem svih Muslimana, pa tako i bosanskih, uz otvoreno provociranje tamošnjih ekstremista, proizvod je bolesnog mozga koji funkcionira isključivo na matrici mržnje prema svima koji se ne uklapaju u etnoklerikalne dogme katoličke većine. Utoliko gospodin Ilčić nije društveno izopćen, nego ga eno na postizbornim konzultacijama kod predsjednice države. Kao utjelovljenje prostačkog identiteta hrvatskog malograđanina.

tacno

Drugi svjetski rat nikad nije završen u Hrvatskoj, a ni u većini novonastalih država raspadom Jugoslavije. Zašto? Odgovor je krajnje jednostavan, poput onih koji se daju otvorenih očiju i uma. Narodna podrška antifašizmu utjelovljenom u partizanima predvođenim komunistima, u vrijeme fašističkih diktatura nikada nije imala, ma kako se to činilo – što nekritički promotori antifašističkih vrijednosti zastupaju (među njima, nažalost, i ljevičarski povjesničari) kao da ne žele vidjeti – apsolutnu prevlast. Pobjedom partizana kao dijela antifašističke koalicije, uz neprekidnu prljavu igru “Crkve u Hrvata” koja se do dan danas jasno ne određuje spram antifašizma, nasuprot đavolje apologetike antikomunizma sve do reinterpretacije povijesnih zbivanja, prešutnog aboliranja (o)suđenih ratnih zločinaca – funkcionera bivše NDH – i sotoniziranja partizanskih zločina (isključivo kao antihrvatskih) na račun neizmjerno rasprostranjenijih i okrutnijih ustaških, ideološka podjela naroda tinjala je u obliku prikrivenih nacionalšovinističkih odnosa njegovog velikog dijela, prvenstveno među Hrvatim i Srbima. Požar treba samo prave uvjete da se razbukta.

Dobro se prisjećajući svog straha, satjerani u mišje rupe za skoro pola stojeća socijalističke Jugoslavije, iskoristivši postepeni rast nacionalizma i konačnu njegovu prevladu tijekom proteklih ratova, nacionalšovinističke hrvatske vlasti svim silama žele izbrisati tragove sistema u kojem su slične ideje bile stavljene na povijesno ispravno mjesto. Želi li netko krivicu prebaciti isključivo na vladajuće strukture, svijesno ili nesvijesno griješi. Glavnu krivicu treba tražiti u narodu koji posjeduje moć sile ili demokracije (u raznim povijesnim okolnostima naizmjence dolazećima do izražaja) da to spriječi, ali ne čini ama baš ništa po tom pitanju. Demonstrirano rezultatima najnovijih hrvatskih parlamentarnih izbora i zasjedanja na čelo Sabora osobe čije nas liječničke kvalitete mogu zanimati samo u ambulanti, bolnici ili na operacijskom stolu, a iole psihički zdravu, obrazovanu i naprednu osobu to trebaju u svakodnevici činiti tek njegovi ustašonostalgičarski stavovi. Ne budimo licemjeri, na čelo Hrvatskog sabora došao je – po svemu sudeći – neoustaša, kojem je bivša država omogućila vrhunsko obrazovanje.
Ne jedan vrhunski hrvatski znanstvenik se posljednjih desetljeća iskazao kao antihumanistički fahidiot. Ako su preci hrvatske Predsjednice bili antifašisti – o čemu ona toliko javno divani, ne iznoseći konkretne manifestacije njihova antifašizma – koji su je odgojem uputili na put praktičnog odbacivanja istog, bilo bi lijepo saznati kakvi bijahu preci Željka Reinera, kojeg su što deprimirani, dezorijentirani, što neobrazovani i klerikalnim državotvorstvom zaluđeni građani Hrvatske (od komentatora uglavnom abolirani eufemizmom naivnosti), doveli na “prijestol” najvažnijeg, zakonodavnog tijela suvremenih država. Parlamenta.

“To je svjestan izbor ljudi iz Mosta. Vidite da su ostali zajedno i da ih nitko nije razdvajao. S time moraju živjeti, ustati se, pomoliti se Bogu ili onom čemu se mole i to je potpuno ljudski. Ali to moramo jasno nazvati. Koalicija koju su odabrali i s kojom imaju zasad tanku parlamentarnu većinu je koalicija koja je sastavljena od ljudi pod optužnicama, kojoj je podršku dao klub čiji je osnivač i rodonačelnik zagrebački gradonačelnik koji je optužen, to je pravna i politička činjenica, kojoj su na čelu bivši šefovi tajnih službi i u kojoj ima proustaških elemenata.”

Ovu ispravnu dijagnozu, posve opranu od vlastite i odgovornosti stranaka (da o onoj naroda ni ne govorim) koje su činile njegovu gubitničku koaliciju, iznio je donedavni predsjednik vlade, za čiju politiku su godinama mnogi komentatori predviđali da će dovesti do gubitka vlasti. Narod koji ne shvaća ispravnost njegove konstatacije, koji ne uviđa kako tip implicitno pere od odgovornosti sebe i svoju stranku, a o narodu gdje mu leži kvarljiva izborna baza se ne usudi niti zucnuti, i nadalje će lutati “bespućima povijesne zbiljnosti”, većinski sasvim zadovoljan šljamom koji izabire na “demonkratski” način.

Jeli Hrvatska neoustaška država?, pitam se pred par godina, dajući danas potvrdan odgovor. Dali je to postala jednostranim javnim proglasom, ili mic po mic uz asistenciju kvarne hrvatske paraljevice i naroda, sasvim je svejedno. Od odnosa prema hrvatskim Srbima s kojima nije znala naći zajednički jezik početkom devedesetih godina, što je uveliko opredijelilo njihov odnos spram Tuđmana i Miloševića, nevoljkost i prezir prema zajedničkoj kulturnoj baštini, agresivno distanciranje od zajedničkog policentričnog srpskohrvatskog jezika, gotovo jednoglasnog izglasavanja lažljive „Deklaracije o Domovinskom ratu“, nevoljkog i farsičnog suđenja hrvatskim ratnim zločincima koji su sjedili i/ili sjede u novom sastavu parlamenta,
besprimjerne u povijesti pljačke vlastitog naroda, pravosuđa (od Ustavnog do najnižih općinskih sudova), preko klerofašističkog toleriranja javnog odavanja počasti ustaškim i neoustaškim ratnim zločincima sa strane najviših predstavnika Crkve, preko uništavanja antifašističkih spomenika,

knjigocida,
izmanipuliranim uvođenjem ustaške Kune u platni promet,
preimenovanja ulica po najgorem zločinačkom šljamu, ili sramotnim povijesnim datumima,
podizanja spomenika bojni nazvanoj po ustaškom ratnom zločincu Rafaelu Bobanu, uz prisutvo splitskog „socijaldemokratskog“ gradonačelnika (koji šalje i vijenac u čast 10. travnja), uz po noći promijenjen natpis u fašistički pozdrav,
do najnovije najave promjene imena Sabora (kakvog je nosio za Pavelića ali i za Tuđmana),
Pavelić pred „Hrvatskim državnim saborom“
kao i dobro poznatih činjenica (jesu li?) koje ćemo usput spomenuti. O kičastom lopovskom paraderu koji je zatajio svoju imovinu, dovukao ustašku emigraciju u politički život te bulaznio o pomirenju djece ustaša i partizana istovremeno htjevši pomiješati kosti njihovih očeva, o „mjeračima visine kukuruza“ koje je instalirao u ministarstvo obrane i Sabor, o nekažnjenim plagijatorima magistarskih i diplomskih radova,
od kojih jedan, sa svojim šefom koji bi smjenjivao kazališne intendante – što mu je blaža prijetnja – upravo vitla hrvatskim političkim životom (oba policijsko-obavještajnog pedigrea), Mostova saborska zastupnica (liječnica!) izražava divljenje spram ratnog zločinca,… Niz je priloga konstataciji o Hrvatskoj kao neoustaškoj državi. Hoće li se, i kada, to na direktan način odraziti u njenim državnim aktima (Ustavu, prije svega), još jače osjetiti u svakodnevnoj praksi, te hoće li neobrazovani narod – koji to ni danas nije sposoban – u tome raspoznati fašističke elemente, druga je stvar. Možda novi predsjednik, za sada još uvijek Hrvatskog sabora, ima negdje u potaji plan za revitalizaciju jasenovačkog konclogora, ostaje za vidjeti! Za one, koji blage veze nemaju sa ljudskim pravima (izuzev svojima) i donose sudove preko previđene vlastite neobrazovanosti i manjkavog humanizma, pitanje: „hoće li moguće progledati kad ovaj postane djelatni logor za preobraćenje nepoćudnih – iz živih u mrtve?“. Pitanje je, naravno, retoričko – što će oni kojima je upućeno teško shvatiti. Možda tek neki njihovi, potencijalno inteligentniji potomci koji će znati roditeljstvo razlikovati od idiotizma.

Spomenuti ilustrativni slučajevi nastoje se javnosti predočiti kao izolirane huncutarije neodgovornih pojedinaca (odnosi li se to i na vlastodršce najvišeg ranga koji ih što direktno, što indirektno potiču, ne poduzimajući ništa za saniranje štete i kažnjavanje krivaca?) i kao dokaz besprimjerne demokratizacije hrvatskog društva, koja se valjda razvila do stadija podjednakog tretiranja zločinačkih i humanističkih vrijednosti, te njihovih promicatelja. Žalosno da mnogi raspoznaju tendencije restauracije na fašističkim temeljima tek kad im je kama za vratom. Sve je u svemiru dinamika, sve se mijenja, ali zadržavajući prethodnu suštinu manifestira se u vidu koje dopušta novi splet okolnosti. Hoćete li biti zadovoljni budete li umjesto metka u čelo morali nositi elektronsku ogrlicu? Kao što se razvodnjuje fašizam u vremenu „prihvatljivije“ oblike, izgleda da je isti slučaj sa praktičnim humanizmom. Kazna je manja pobijete li na tisuće (pod izgovorom ratnih okolnosti!) no ubijete li jednu jedinu osobu. Ali, jednog dana, ma ne ponovili se više masakri (primarni ili osvetnički), nadajmo se da nitko neće više moći reći kako nije kriv ili odgovoran. Davno prije Raškovićeve izjave o „ludom srpskom narodu“, Stjepan Radić je slično rekao o Hrvatima:

“Kako je s jednim čovjekom, tako je i s cijelim narodom. (…) Može narod biti radin i bogat, ali je lud, to jest, nema svijesti narodne, nema narodne sloge, i takav narod ne može biti svoj gospodar. A napokon, može narod i sve imati, ali ne zna gospodariti: manje zaradi nego što treba, više troši nego što ima; i takav narod nije svoj.”,

što se u „bogotvorenoj državi i narodu“ vješto skriva pod tepih, zajedno sa gomilom ine prljavštine. Kompleks manje vrijednosti, od elita uspješno implantiran narodu (jer se nikako ne osjećaju zasigurno „svojim“), jedan je od razloga farsičnog pretjerivanja s državotvornom simbolikom. Pa je tako Kuna „hrvatska“ (ima li ikoje druge na svijetu?), gotovo nema stranke koja se ne kiti pridjevom „hrvatska“ – valjda da ih razlikujemo od australskih ili kenijskih, pa i Sabor mora biti „državni“ kako ga ne bi kojim slučajem zamijenili Dragačevskim saborom trubača. Nakon što su se za vrijeme rata dva srpska psihijatra (prije spomenuti i Radovan Karadžić) pozabavili srpskim, to je sada Božo Petrov odlučio učiniti sa hrvatskim narodom, sveđ ga uspješno prcajući u ostatke zdravog razuma. S obzirom da su „Srbi i Hrvati… jedan te isti komad kravlje balege koji je kotač zaprežnih kola povijesti slučajno prerezao na pola.“ (Miroslav Krleža), ne čudi da im treba psihijatrijski tretman, no svakako ne od liječnika luđih od pacijenata. Povijest se odvija pred nama i mi smo njeni učesnici. Da li kao pasivna stoka koja će se kasnije pravdati zauzetošću ispašom, ili aktivne osobe na strani istine, pravde i humanizma – samo je naš problem.

Učenike i učenice Srpske pravoslavne opšte gimnazije Kantakuzina Katarina Branković u Zagrebu vršnjaci iz susjedne strukovne škole kamenuju, verbalno ih provociraju i maltretiraju. Opisani incidenti događaju se od kad je Srpska pravoslavna gimnazija preselila u novu zgradu na Svetom Duhu. O ovim incidentima javnost je prvi put imala priliku čuti koncem prošle godine, kad je zabilježen posljednji slučaj kamenovanja. Nije to bio prvi takav napad. Za dosadašnje incidente javnost nije imala priliku čuti, jer uprava Srpske pravoslavne škole iz razumljivih razloga nije željela takvu vrstu pozornosti. O radu ove škole, o njezinom osnivanju i načinu djelovanja te o napadima kojima su izloženi njezini đaci razgovarali smo sa profesoricom Mirom Bićanić, koja u Srpskoj pravoslavnoj gimnaziji radi od njezinog osnivanja.

Kako je osnovana Srpska pravoslavna opća gimnazija?

– Dugo vremena postojala je ideja pokojnog zagrebačkog mitropolita Jovana Pavlovića o osnivanju škole, ali obzirom da je najprije trebalo ishoditi povrat imovine Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, postavljalo se pitanje adekvatnog prostora. Mitropolitovu ideju podržalo je nekoliko uglednih intelektualca, zagrebačkih Srba, s kojima se 2004. godine krenulo u realizaciju osnivanja škole, da bi ona na koncu bila registrirana i započela s radom 2005. godine. Pravoslavna gimnazija prvotno je zamišljena ne samo kao obrazovni, nego i kao socijalni projekt. Inače, valja reći da je početkom devetnaestog stoljeća u Zagrebu djelovala   Osnovna srpska škola, koja je s prekidima i uz određene probleme radila sve do 1941. godine. Bila je smještena u Bogovićevoj ulici, na broju 7, a 1941. godine je zatvorena, naravno – nasilno, i na mjestu škole je otvoren ured za rasno obilježavanje Srba i Židova.

U školi imate četiri razreda, koja pohađaju uglavnom djeca iz provincije, iz povratničkih obitelji. 

– Da, njihovo školovanje zamišljeno je kao puni aranžman. Sve im je osigurano, od džeparca, preko smještaja u srednjoškolskim đačkim domovima Grada Zagreba, do udžbenika, putovanja i kulturne ponude Zagreba: kina i kazališta.

Jedna od prošlih generacija đaka Srpske pravoslavne gimnazije (FOTO: novosti.rs)

Svake godine, dakle, upisujete po jedan razred. Interes je veći ili manji od toga? 

– Interes je otprilike uvijek jednak, s tim da je 2005. godine, kad je škola krenula s radom, bio najmanji. Tad smo u jedan razred upisali svega deset učenika. Školu su upisivala uglavnom djeca srpske nacionalnosti iz svih hrvatskih regija pa i iz susjednih država. Trebalo je pomalo i hrabrosti za odluku da se dijete upiše u srpsku pravoslavnu gimnaziju. Početak našeg rada bio je medijski izuzetno popraćen i svakog je zanimalo zašto se u Zagrebu otvara baš ta škola, iako su već tada postojale i mađarska i talijanska gimnazija. Naravno, u našu školu su se od prve generacije upisivala i djeca koja nisu srpske nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovijesti.

Jeste li, radeći s djecom tih prvih godina, osjetili njihovu traumu jer dolaze iz jedne stigmatizirane zajednice. 

– Naravno. Školu su upisivali dječaci i djevojčice rođeni 1991. ili 1992. godine. Tih prvih godina mi smo možda više bili posvećeni radu s djecom u smislu rehabilitacije, terapije tih mladih duša. S vremenom, kad bi se stvorilo povjerenje u interakciji nastavnici – učenici, djeca bi se otvorila. Kad vidite da dijete upada u neku krizu, u neko ozbiljnije depresivno stanje, onda bi se otvarala ta mjesta, te takozvane dvostruke biografije. S jedne strane to je mlad čovjek pred kojim je u potpunosti otvorena neka životna perspektiva, a s druge strane toliko je tereta na tim pojedinim mladim dušama; tereta svakakvih ružnih i strašnih uspomena. Imali smo jednog učenika koji je u školskoj zadaći napisao je selio preko dvadeset puta. Nagledao se scena koje ne znam da bih našla u filmu Sama Peckinpacha i Emira Kusturice. Goli naturalizam.

Nešto od tih ružnih i strašnih uspomena djeca koja pohađaju vašu školu skupila su i u Zagrebu. Nedavno smo mogli pročitati da su ih vršnjaci kamenovali. 

– Da. Dok je škola bila smještena u centru grada, u Bogovićevoj ulici, mi smo bili u žiži svih gradskih zbivanja, odlično locirani i umreženi. Od preseljenja na Sveti duh, 2012. godine, malo smo se dislocirali. Naša nova zgrada, zajedno s duhovnim centrom i kapelom koja se tamo nalazi, čine jedan oveći kompleks, koji jednostavno upada u oči. Preko puta imamo jednu strukovnu školu, trogodišnju. S pojedinim učenicima te škole imamo problem od kad smo se preselili, zato što djeca čekaju isti autobus, putuju u istom smjeru svakog jutra u isto vrijeme. Oni vide naše učenike kada izađu iz autobusa, vide u koje dvorište ulaze. Strukovna škola o kojoj govorim, koliko znam, ima dosta problema s huliganskim, nasilničkim ponašanjem, kao i s govorom mržnje, ali nitko ne zna kako to riješiti. Na nama je to eskaliralo. Dakle, to kamenovanje nije nikakav izdvojeni incident ili nova priča. To je priča koja nam se događa od preseljenja. Nakon zadnjeg kamenovanja o tome sam razgovarala sa svojim učenicima, na njihovu inicijativu. Oni imaju izrazito dobru volju da se problem riješi, jer jako im je stalo da ih netko ne percipira kao nekakve negativce, što nas opet vraća na problem stigmatiziranosti građana srpske nacionalnosti. Jedna učenica je predložila zajedničke radionice s đacima strukovne škole, odnosno organiziranje druženja na kojima bi se djeca upoznala i povezala.

Djeca nisu konzervativna, nego su zatucana. (FOTO: Davor Kovačević / Novi list)

Nedavni incident bio je prvi put kad je o kamenovanju Vaših đaka doznala šira javnost. Zašto?

– Naša škola to nije htjela medijski eksponirati, kako se opet ne bi nešto krivo percipiralo. Dakle, smatrali su da su to nekakve prolazne pojave i da se tome može stati na kraj. Zato sam skeptična prema zajedničkim projektima približavanja djece, jer mi se čini da na drugoj strani naprosto nema dobre volje. Mislim da je taj nacionalizam, kojim su napadi motivirani, naprosto ugrađen u obrazovni sustav ove zemlje.

Mogu li se napadi na djecu iz srpske gimnazije povezati s dinamikom dnevne politike? Događaju li se napadi češće kad na dnevni red društva dođu pitanja poput ćirilice u Vukovaru? 

– Apsolutno. Potpuno i namjerno se forsira negativna percepcija cijele jedne zajednice u javnosti i društvu. S vremena na vrijeme istura se nekakav događaj da bi se potvrdile sve antivrijednosti koje živimo u kontinutetu od 25 godina. Mi smo dva puta ostali bez dvojezične ploče na kojoj stoji naziv škole. Ispod naše stoji još jedna ploča, međunarodna škole koja se također nalazi u našoj zgradi. Ploča je latinična i nitko je nije razbio. Mi svoju ploču više nismo ni stavljali. I sama sam jednom doživjela napad djece iz susjedne strukovne škole. Čitala sam tjednik Novosti, koji dio sadržaja objavljuje na ćirilici. Dvojica su mi preko tih novina htjela sjesti u krilo pa je skoro došlo do fizičkog obračuna, ali momci su odustali. Ako Ustav svima osigurava ista prava, ako su manjine naše bogatstvo, zašto ja ne bi mogla javno čitati novine na ćirilici ili na bilo kojem drugom pismu?

Svojedobno ste u tekstu pod naslovom “Školovanje pod šljemom” opisali svoja iskustva iz škola u kojima ste radili, od Belog Manastira preko Virovitice do više zagrebačkih škola. Na temelju čega ste zaključili da je nacionalizam ugrađen u školski sustav?

– Jedan od dokaza je i otpor da se građanski odgoj i obrazovanje kao jedan interdisciplinarni predmet uvede u nastavničku praksu u hrvatskim školama. Ja bih ga, recimo, uvela već od prvog razreda osnovne škole, kao predmet koji mlade ljude podučava što je to građanska država, koja su prava i obaveze građanina, odnosno koja i kakva prava i obaveze imaju ne samo nacionalne, nego sve manjine.

Zgrada Sprske pravoslavne opšte gimnazije na Svetom Duhu u Zagrebu (FOTO: srpskagimnazija-zg.org)

Govorili ste i o problematičnom nastavnom kadru. Dio nastavnika pred djecom afirmativno govori o najcrnjim idejama minulog stoljeća. 

– Apsolutno. Takvih nastavnika ima i danas. Dakle, jako puno toga ovisi o natavnom kadru,  o tome koliko sami nastavnici razumiju tu problematiku, koliko su sami indoktrinirani, koliko su zapravo istinski obrazovani i koliko vole to što rade i čime se bave. Mi u društvu imamo problema s elemntarnim odgojem, sve je prožeto nasiljem, a u sustavu nema mjera i pedagoških modela koji bi na pravi način mogli odgovoriti na problem vršnjačkog nasilja. A danas imamo toliko toga: nasilje na društvenim mrežama, ismijavanje zbog radikalno različitih socijalnih statusa nekih učenika. Morate znati da mi u školama imamo gladen djece. Imamo djecu koja nemaju što obući.

Doslovno?

– Da, doslovno. Kad se dogodio jedan od napada na našu djecu, a ja sam mu bila svjedok, njihov vršnjak iz strukovne škole vikao je: pogledaj kakvu su zgradu dobile Srbende, a vidi kako izgleda naša škola. Dakle, u pitanju je, između ostalog, socijalna frustracija koja se onda promeće u nasilje. Takvog nasilja u našem ruštvu ima koliko želite, a u ponašanju mladih ljudi ono je najvidljivije. Mi u školama danas imamo djecu s neuobičajenim ponašanjem, jer nije baš prirodno da je mladi čovjek nasilan, da mrzi, da je ultra-tradicionalistički raspoložen. Odanost domovini, naciji, vjeri – to je legitimacija kakvu djeca smaraju najvažnijom. Netko vjeruje da je to konzervativizam, ali to nije konzervativizam. To je primitivizam, to je doslovno zatucanost.

Može li to škola ispraviti? Kad govorite o građanskom odgoju, zamišljam učenike prvog razreda srednje kako napamet bubaju prava i dužnosti građanina. 

– Da, tako to u realizaciji otprilike izgleda, ali naravno ne svugdje. Postoje dokazi da se na djecu može utjecati, jer oni jesu u formativnoj dobi, u godinama kada postavljaju pitanja na različite načine. Dakle, traže se. Ako ih se dobro uputi u neka područja i ako se s njima radi na tim područjima gdje postoje problemi, pomaci i rezultati se vide. Inače, problematično je što škola funkcionira kao zaseban element u odgoju. Slaba je ta povezanost s roditeljima, koji su također u današnjim vremenima osjetljiva i ranjiva populacija.  S učenicima koji imaju problema u paketu vrlo često dolaze i obitelji teškog socijalnog stusa, gdje su međuljudski odnosi katastrofalni, gdje su ta djeca zaista prepuštena sebi. Trebalo bi prvo tom roditelju pružiti neku podršku, jer ljudi gube posao, razvode se, djeca žive malo s jednim roditeljem malo s drugim, ne dobivaju ono najosnovnije što im treba. Gdje je tu zdrav razgovor s djetetom? Nema ga. Dakle, niti roditelji nemaju neku podršku u ovome društvu. Mislim da smo mi doživjeli taj opći raspad obiteljskog života. Nastavnici to sve uočavaju i koliko se može pomoći – pomažu, ali ne može to biti bog zna kako velika pomoć, jer dijete se vraća doma, u situaciju koja nije najbolja. Ne možete ga izmjestiti.

lupiga

Budući hrvatski premijer Tihomir Tim Orešković u nekoliko dosadašnjih javnih nastupa redovito je davao do znanja da još uvijek nije u potpunosti upoznat s prilikama u domovini, barem ne u onoj mjeri koliko bi bilo dovoljno da javnosti otkrije svoju viziju Hrvatske, točnije planove koje kani realizirati kao prvi čovjek izvršne vlasti. Međutim, jednu temu budući premijer očigledno je pozorno pratio, svakodnevno se o njoj informirao i o spornoj je stvari još u Kanadi formirao čvrst stav: nije vrijeme, rane su još uvijek svježe!

Za što, prema mišljenju Tima Oreškovića, još uvijek nije vrijeme? Nije vrijeme za ćirilicu u Vukovaru. Ovakav stav već smo čuli od Oreškovićevog novog “poslodavca” – Hrvatske demokratske zajednice, pa nije nikakvo čudo da mandatar luta istim tragom. Međutim, krije se u tom stavu jedna problematičnost, sitnica, upravo detalj, u kojem se doduše krije i đavo. U pitanju je već poznata stvar, “služenje svojim jezikom i pismom, privatno i u javnoj upotrebi te u službenoj upotrebi”, pripadnicima nacionalnih manjina zagarantirano je Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Implikacije Oreškovićevog (i HDZ-ovog) zaključka da za ćirilicu u Vukovaru još nije vrijeme više su nego jasne. One govore da još uvijek nije vrijeme da Hrvatska postane pravna država, u kojoj su svi dužni pridržavati se Ustava i zakona.

Nije to baš lijep uvod u četiri godine vladavine HDZ-a i pridruženih mu koalicijskih partnera na čelu s Božom Petrovom, ali nije ni da nismo navikli na takve okolnosti. Hrvatska demokratska zajednica, naime, nipošto nije organizacija koja ulijeva povjerenje kad je u pitanju problematika pridržavanja zakona. Što se Tima Oreškovića tiče, čini se da niti budući premijer nema osobitu potrebu inzistirati na takvim tricama kao što su zakoni. Naprosto – nije vrijeme. Naprosto – rane su još uvijek svježe. Hrvatska je, dakle, teško bolestan organizam, kojem niti dvadeset godina nije dovoljno vremena za zacjeljivanje rana. Hrvatska je zemlja čija se izvršna vlast ne namjerava držati zakona kao pijan plota. Dobra vijest je da smo to već vidjeli i preživjeli, a loša vijest je da će takva izvršna vlast provoditi reforme, koje podrazumijevaju različite privatizacijske zahvate. Ukratko: najebali smo. Opet.

lupiga

Po uzoru na ‘neliberalnu demokraciju’ mađarskog premijera Orbana, stranka Pravo i pravednost uspostavila je kontrolu nad obavještajnom zajednicom, Ustavnim sudom i javnim medijima. Evropska komisija, koja nije reagirala na mađarski presedan, odlučit će ugrožava li Poljska princip vladavine prava

portalnovosti

Najljući hrvatski nacionalisti, kada god dođu na vlast, vode zemlju tako da se mirne duše može reći kako je ona pod stranom okupacijom. Tako je, uostalom, bilo i s NDH

U momentu primopredaje vlasti na Markovu trgu u Zagrebu – kada je novi premijer (Tihomir Orešković) staroga premijera (Zorana Milanovića) upitao: ‘Any advice?’, a ovaj odgovorio: ‘None whatsoever’ – simbolički je zaokružen hrvatski državotvorni san.

Građanka je bila toliko dirnuta tim svečanim prizorom da su iz nje provalili čisti hrvatski sentimenti: ‘What the fuck is goin’ on?’

U mislima su joj se, poput animirane epopeje, nizali kadrovi najslavnijih bitaka za narodnu samosvojnost i nacionalni identitet, biblioteke očišćene od ‘nehrvatske’ literature, do zuba naoružane lektorske divizije, korienski pravopisi, razlikovni rječnici, koncentracioni logori…

Padale su joj onda na pamet i blago modificirane parole uspješnijih nacionalnih pokreta. Na primjer: ‘Jedan narod – jedna država – jedan prevodilac!’ A stvar je još više emotivno eskalirala kada ju je nazvala dobra prijateljica, umirovljena nastavnica hrvatskoga jezika i književnosti.

‘Vidjela si to, darling? Primopredaju hrvatske vlasti na engleskome jeziku?’, cvrkutala je s druge strane telefonske žice.

‘Vidjela sam, darling’, rekla je građanka. ‘Crkla bih da sam propustila nešto tako veličanstveno.’

‘Izgleda, darling, da tek sada, kada imaju svoju državu, koju su sanjali od stoljeća sedmog, Hrvati mogu ponosno nestati s historijske scene’, kazala je prijateljica. ‘Drugim narodima države trebaju da se ukorijene, a našem da se iskorijeni. Kao što reče najbolja hrvatska književnica K. L.: Hrvati će bezglasno iščeznuti, rasplinut će se kao Etruščani među Rimljanima. Ostat će samo nekoliko lijepih vaza i jedan laneni pokrov u muzeju.’

‘Nemoj mi reći da ćeš to smatrati štetom?’ upitala je građanka.

‘Ni slučajno, darling, nikakva šteta’, rekla je prijateljica, pa su obje prasnule u zdravi domoljubni smijeh.

‘Povijest pišu pobjednici’, konstatirala je građanka, ‘i to na engleskome’.

‘Svakako si uočila taj fenomen, darling’, nastavila je prijateljica, ‘da najljući hrvatski nacionalisti, kada god dođu na vlast, vode zemlju tako da se mirne duše može reći kako je ona pod stranom okupacijom. Tako je, uostalom, bilo i s NDH. Nezavisna država Hrvatska bila je utoliko više ‘nezavisna’ što je prilježnije služila interesima nacističke Njemačke i fašističke Italije. Toliko da je, slaveći svoj suverenitet, Talijanima poklonila Istru, Dalmaciju i otoke, a Nijemcima sve ostalo.’

‘Misliš da se današnja Hrvatska u tom smislu oslanja na tradicije NDH?’ zanimalo je građanku.

‘Naravno, darling. Ako bolje pogledaš – predsjednica države instalirana je na tu dužnost kao visoka činovnica NATO-pakta, premijer ne umije govoriti hrvatski, prije nego je uopće izložio svoj program Saboru otišao se konzultirati s predstavnicima Svjetske banke i MMF-a, a teritorijalni integritet utvrđen je izgradnjom goleme američke vojne baze u Slunju. Realno gledajući, svejedno je je li na Markovu trgu službeni jezik engleski ili njemački.’

‘A istodobno novi ministar kulture, od ukupno šest točaka iz svoga programa, u njih tri inzistira na odlučnoj borbi za ‘nacionalni identitet’’, nadovezala se građanka. ‘To je taj paradoks hrvatskog nacionalizma – moramo biti što više svoji dok plešemo kako tuđin svira. Ne sumnjam, na primjer, da su ustaše posebno nabrušene na ‘jugokomunizam’ samo zato jer znaju da Hrvatska nikada nije uživala toliko državnog suvereniteta kao u SFRJ. Samostalna država ti tu dođe kao izgovor za suicid.’

‘Jeste, darling’, složila se prijateljica. ‘I pritom se taj isti ministar kulture, Zlatko Hasanbegović, zalaže i za formalno izjednačavanje aktualne Hrvatske s nekadašnjom Endehazijom. Vidjela si tu impresivnu biografiju: bio je pripadnik Hrvatskog oslobodilačkog pokreta kojeg je u Argentini osnovao Ante Pavelić, pa onda član Hrvatske čiste stranke prava koja otvoreno veliča ustaštvo, pa onda član Počasnog bleiburškog voda, smatra da ‘antifašizam nije temelj hrvatske države’, već obična floskula…’

‘Mrkli proustaški mrak’, potvrdila je građanka. ‘Uopće nije čudo što se oko njegova imenovanja u Saboru nadigla onolika graja. No vidiš, darling, mene u toj hrvatskoj priči najviše zanima kako će se razvijati spoj neoliberalnih i neoustaških afiniteta. Jer očito je da se stremi izgradnji neke nove društvene paradigme, nečemu što bi sličilo korporativnom nacizmu. Sjećaš se kako je premijer Orešković lakim potezom otpisao tu saborsku raspravu o ministru Hasanbegoviću? Da se u mojoj kompaniji, rekao je, toliko vremena trošilo na rasprave o ustašama i partizanima, ta bi kompanija propala.’

‘Dobro, kod mamlaza koji ulaze u politiku kao agenti krupnog kapitala, usporedba država s kompanijama nije ništa novo’, napomenula je prijateljica, ‘to je takoreći svjetski trend’.

‘Uopće nemam to na umu’, rekla je građanka. ‘Kvaka je u nečemu drugom.’

‘U čemu drugom?’

‘Vidiš, darling, sjedište farmaceutske korporacije u kojoj je današnji hrvatski premijer obnašao istaknutu menadžersku dužnost nalazi se u Izraelu. Ona je, da to kažem nešto ležernije, u židovskome vlasništvu. Što misliš, darling, kako bi se u toj kompaniji proveo netko tko na značajnoj funkciji, recimo u odjelu marketinga, na sav glas negira holokaust, veliča NDH i Treći Reich, tvrdi kako su koncentracioni logori izmišljotina, antifašizam naziva floskulom, a na reveru drži značku s likom poglavnika Pavelića?’

‘Shvaćam, darling’, kazala je prijateljica. ‘Poslali bi ga u pičku materinu, i to bez zaslužene otpremnine.’

‘Rasprave dakle doista ne bi bilo, i kompanija, logično, ne bi propala.’

‘Tja, ti Židovi…’

‘No Hrvatska je nešto posve drugo’, cerila se građanka u slušalicu, ‘a i ‘pičku materinu’ nije lako prevesti na službeni engleski.’

‘I što bi ti onda rekla, darling’, upitala ju je prijateljica, ‘da ti se kojim slučajem, glede prijepora oko ministra Hasanbegovića, premijer Orešković obrati pitanjem: Any advice?’

‘None whatsoever!’ rekla je građanka. ‘Neću se valjda u novoj NDH povinovati logici židovskoga kapitala.’

portalnovosti

Nacionalni identitet nije stvar imanentna ljudskoj vrsti. Kad bi bio, ne bi bilo toliko nacija spremnih da se pokolju, prije no da to isto učine onima koji ih tjeraju na prebiranje kontejnera, glodanje bačenih kostiju ili umiranje od gladi. Nacionalni “identitet” je stvar u nastajanju, prvenstveno djelovanjem ekonomskih – i njenih eksponenata – političkih elita, kojima se potom pridružuju i ostale, pragmatično uvidjevši korist od priključivanja projektu (poznata je američka uzrečica “Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se!”), dok ogromna većina stada ionako slijedi vođe od rovova do ponora i grobova, ne propitujući previše vode li ih slijepci. Misli li netko da se u spomenutom projektu koriste argumenti koji koreliraju i korespondiraju sa istinom, grdno se vara. Istinitost javno izrečenih tvrdnji pojednicu – posebno ako je dio gomile kojoj fali dosta više od obrazovanja – je teško provjeriti, što manipulatori javnim mnijenjen vješto koriste. Tko još čita dosadna djela nakoćenih “otaca domovine” (zašto ne “majki”?), da bi provjerio što su zaista mislili i rekli, još i više – da upoznaju stvarni karakter tih dogmatskih „svetinja“? Posvećenik je tako (navodno) rekao, i – basta! Kritičko mišljenje fali i mnogim akademskim, no ne i ljudskim veličinama. Manipulacija činjenicama “je otac svemu, svemu kralj: jedne je izneo kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, druge slobodnima” – u mirnodopskim uvjetima – a kad se zakrvimo, s prijestolja ih smjenjuje rat – interpretiramo li uobičajeno sasvim krivo, poznatu misao davnopočivajućeg antičkog “mračnjaka”. Ona znači mitologiziranje, laganje ili prikrivanje cjelovite istine, iznošenje stvari i činjenica u obimu manipulatorima dostatnim za postizanje cilja. Stvaranju nacionalnog korpusa, u kojem će zaštićeni novostvorenom svetinjom kao egidom, bez straha strigati ovce zatvorene u nacionalne torove. Podatni, nesavršeni evolucijski produkti, predaju se tretmanu uklapanja u kolektivno “jedno” (nikad naciju, ali uvijek socijalizam identificirajući sa Borgom), namjesto da teže ostvarenju svoje pune, individualne ljudskosti. Živina se okuplja u stada, ljudi se okupljaju u ljudska stada – narode i nacije. Da se autor ne ponavlja isuviše, rasploženiji će navode dopuniti pred par godina objavljenim člankom. Nekoliko dodatnih primjera teško su upotrebljivi mamac ljudskosti, za one koji trzaju samo na nacionalne meke.

Najsvježiji, nakon Starčevića, “otac domovine” – s demokratskom frazom na usnama, prijetvorno je demokratskim atributom opskrbio ime svoje nedemokratski osnovane stranke. Silno žudeći preuzeti vodstvo, ne baš uvjeren u ishod glasanja delegata na osnivačkoj skupštini, on ih je naprosto “zaobišao” bijegom u neku jarunsku baraku sa svojih pedesetak pristalica u čije glasove se pouzdavao. Evo što piše Josip Manolić u knjizi “Politika i domovina”:

“Danas, dvadeset i pet godina od osnivanja stranke, moram se ispričati svima onima koji su došli na osnivanje stranke pred hotel Panorama i tu iščekivali (oko 600 ostriganih ovaca!, op.a.) da započne jedan povijesni trenutak…. Kao što sam već dao naslutiti, razlog promjeni mjesta održavanja osnivačke skupštine nisu bili samo strahovi od policijske intervencije, kako sam svih ovih godina i sam govorio u medijima i puštao spinove, već pragmatične spoznaje da izbor Tuđmana za predsjednika može doći u pitanje mogućim izazivanjem nereda od strane protukandidata ako se na osnivačkoj skupštini pojavi masa. Na tu svojevrsnu manipulaciju pristao sam iz uvjerenja da bi svako drugo rješenje za izbor vođe pokreta bilo pogubno i da bi demokratski postupak sudjelovanja svih koji su pristigli pred Panoramu ugrozio projekat. Jesam li bio u pravu pristajući da se čin osnivanja stranke sakrije od potencijalnih utemeljitelja, može suditi povijest. No ja sam i danas uvjeren da je to bila ispravna odluka.” (str. 120)

Jedan od poštenijih i (naknadno) iskrenijih utemeljitelja HDZ-a (tvorac imena stranke), otvorio je dušu i srce, i poput rimskih papa ispričao se za manipulaciju vlastitih stranačkih kolega, kad to više nikome ništa ne znači. Sem valjda njemu, koji suspenziju demokracije u samim počecima smatra moralnim djelom! Jesu li i partizani, iz sasvim pragmatičnih razloga, pobili gamad koja se ni dva tjedna nakon svršetka rata nije predala pobjednicima, a ponovno se koti širom zemlje, šepuri po saborskim hodnicima i stoluje u vladi? Jesu li možda trebali biti pragmatično “produktivniji”, “može suditi povijest”!

Navodi dalje, bivši hrvatski premijer, olakšavajući savjest prije no pristupi „božjem sudu“:

„Koncem 1989., za 29. studeni, Dan Republike, vrh stranke izradit će jedan od prvih letaka o našem političkom programu namijenjen prije svega novopridošlom članstvu, ali i široj javnosti. Autor teksta, dr. Franjo Tuđman, iskoristi će priliku i prvi put jasno odaslati dvosmislenu poruku. Njezin dio koji se odnosi na Bosnu i Hercegovinu pokazat će neki novi smjer našeg kretanja. HDZ je tražio za Hrvatsku njezine povijesne i prirodne granice. Značilo je to da Tuđman prije istupa Miloševića napada međunarodno priznate granice SFRJ, a time i Hrvatske, da zapravo traži jednostranu promjenu granica. Bila je to svojevrsna objava rata BiH, usklađena evidentno puno prije sa srpskom nacionalističom klikom i onima koji su planirali raspad Jugoslavije, bilo je to svojevrsno poništenje Ustava iz 1974. koje nam je Tuđman servirao i zatekao nas potpuno nespremne. Mnogi su to shvatili kao ponudu Miloševiću da trgujemo oko Bosne, ali je to probudilo i svojevrsno razmišljanje kod Talijana i Mađara. Zapadna Istra i Baranja nikad nisu bile u sastavu Hrvatske do oslobođenja.“ (str. 121)

Kombinirano sa inim relevantnim svjedočenjima oko namjere podjele BiH, o čemu su na sastanku u Karađorđevu raspravljala dva probisvijeta; sa Ashdownovom salvetom; krivotvorinom saborske „Deklaracije o domovinskom ratu“ (da ne spominjemo druge stvari koje Hrvatskoj ne idu u prilog), uz istovremeno osuđujuće arlaukanje o projektu „Velike Srbije“, i ovo trezvenim ljudima – ne rekoh Hrvatima, Srbima ili Marsijancima, veće ljudima! – sasvim dovoljno govori! Barem toliko da se nađu u registru izdajnika onog psihijatrijskog slučaja.

Zavođenje vlastitog naroda odvajkada je perfidna metoda preuzimanja i čuvanja vlasti. Da se preuzme, potrebna je obrada stada – njegova dresura – tako da “padnu s kruške” baš kao zrele kruške. Prethodna „izgradnja“ nacionalnog identiteta među ljudima zadovoljnim onim osobnim, čisto ljudskim, ne zbiva se od danas na sutra, već se dugotrajno odvija; paralelno s jačanjem kapitala kojemu iz ekonomskih i prometnih razloga odgovara objedinjenje i homogenizacija prostora, modifikacijom u jedinstveno tržište na kojem sa što manje barijera (jezičnih, vjerskih, carinskih,…) može proizvoditi i trgovati (prerastavši nacionalne okvire i to postaje smetnja; započet je prvi korak za prerastanje nacija u objedinjeno čovječanstvo). Ljudevit Gaj, središnji lik ilirizma, objavio je 1835. godine u listu “Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka”, panegirik hrvatstva u okviru Austrijskog Carstva, posvećen caru Franji. Na jeziku koji većina suvremenika, uz neizostavni premijerov “lijeposlov”, navodno bolje razumije od varijanti policentričnog srpskohrvatskog jezika:

H O R V A T O V S Z L O G A

y Zjedinenye za szvojega vszelyublyenoga Czeszara y Kralya FRANYU I. proti Franczuzom vu letu 1813.

Na koji je “domoljubni” način, nakon sijaset sljedećih hrvatskih hvalospjeva “tuđim” vladarima – vidi Radićev pjesmuljak posvećen kralju Aleksandru – iščezlo ime Otcza Franye (habsburškog cara Franje II), praćeno pozivom za davanjem života “Haid da vumremo,/Austrianzke Hise Ztanye,/Da podvupremo!”, neka svatko ispita po svojim intelektualnim moćima. No, danas tu pjesmu možete naći u bezbroj formi, predstavljenu kao hrvatsku budnicu “Još Hrvatska ni propala”, na Wikipediji u obliku:

Još Hrvatska ni propala dok mi živimo,

visoko se bude stala kad ju zbudimo.

Ak je dugo tvrdo spala, jača hoće bit,

ak je sada u snu mala, će se prostranit.

Hura! nek se ori i hrvatski govori!

Ni li skoro skrajnje vrijeme da nju zvisimo,

ter da stransko teško breme iz nas bacimo?

Stari smo i mi Hrvati, nismo zabili

da smo vaši pravi brati, zlo prebavili.

Hura! nek se ori i hrvatski govori!

Oj, Hrvati braćo mila, čujte našu riječ,

razdružit nas neće sila baš nikakva već!

Nas je nekad jedna majka draga rodila,

hrvatskim nas, Bog joj plati, mlijekom dojila.

Hura! nek se ori i hrvatski govori!

Čak i u knjigi profesora hrvatske književnosti, dr.sc. Ivana Boškovića – za kojeg bi s obzirom na opskrbljenost titulama vjerovali (krivo) da će je objektivno prenijeti, ona je prenijeta domoljubno, što će reći – krivotvoreno! Kad smo već kod jedne od ikona hrvatstva, često zazivane od domaćih nacionalšovinista i jezičnih purista koji ne smatraju hrvatski tek varijantom policentričnog srpskohrvatskog jezika (kako se u nauci naziva), a to zazivanje je ponajmanje u osnovnoj jezičnoj funkciji lakšeg sporazumijevanja među ljudima, već isključivo nosi političke konotacije u pozadini kojih su ekonomski interesi elita, zgodno je istaknuti slijedeću Gajevu rečenicu (“Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka”, br 31, str 124):

Za aktualno stanje sporenje oko toga dali je suvremeni, zajednički (ne i jedinstven) jezik koji upotrebljavaju štokavci, srpski ili hrvatski, nije drugo doli cijepanje dlake izvođeno s ciljem da se odvrati pažnja od stvari koje se dešavaju u pozadini (poput pljačke izvođene dok se ginulo na fronti, recimo). Znanost o jeziku, kojoj je cilj opisivanje a ne propisivanje, dala je svoj odgovor ponajbolje obrazlagan u djelima Snježane Kordić.

Nije autorov cilj ocrnjivanje države, naroda ili njegovog narodnosnog osjećaja (koji me u vrlo maloj mjeri zanimaju), već ukazivanje na humanističke namjesto „vrijednosti“ koje doprinose otuđenju njegove ljudskosti. Slični primjeri mogu se naći širom svijeta, ilustrirajući kako nacionalni identitet počinje prevladavati onaj općeljudski, u tolikoj mjeri da postaje i povodom masovnih zločina. Kao što kaže veliki etičar Milan Kangrga:

„Podizanje partikulariteta, dakle pojedinačnosti, čak i posebnosti na nivo principa, na nivo općega, na nivo pravog života, je li! Pa onda nitko ne vidi da je, recimo, jedan nacionalizam, recimo, to zlo, jer je to podizanje posebnosti na nivo principa. Po čemu je to sad “velika stvar“ da je netko Srbin, Francuz, Hrvat ili Turčin!? Pa se onda još busaju u prsa! A to je moje posebno određenje, ali još nisam čovjek. Čovjek se razlikuje od životinje po tome što je prestao biti vrsta i podignut je na nivo roda. Čovjek — kao ljudsko, univezalno biće. Pa, nisam ja čovjek po tome što sam Srbin, Hrvat ili Turčin. I sad, kad to kažete, onda postanete neprijatelj hrvatstva! Pa Kangrga je bio na sudu zbog toga jer “vrijeđa hrvatstvo”, jer sam rekao da je to s hrvatstvom ipak malo pretjerano, ne!? Da vas pitam, što sam ja koji sam se tu narodio? Pa i životinja se isto rađa, ali ona pripada svojoj vrsti. Pazite dobro, zamislite da sad maloj mačkici kažete, čuj ti mala mačko, ti bi trebala postati žirafa ili lav… [smijeh u publici] Ona bi rekla, joj, pa ja to nemrem! A na čovjeka možete i morate postaviti takav zahtjev, jer vidite, i on se izlegne…, pardon, rodi se, mali Hrvat se narodi, pa onda je kao bog ili mala mačkica, pa će biti velika mačka i veliki Hrvat! E, pa neće! Mora tek postajati čovjekom! A ako mu nije dano, onda neka ostane samo Srbin, Turčin ili Francuz… ili Hrvat!“

Procjenjujete li mene po etnicitetu, a ja vas po općeljudskim osobinama, jasno je da smo na sasvim različitim stepenicama socijalnoevolucijskog razvoja. Inzistirate li na navodnoj kvaliteti vlastite, nasuprot tuđe nacionalne odrednice, tad pokušavate vlastito otuđenje od ljudske vrste nametnuti drugima. Tko pak nastoji na površinu zazvati skrivene dijelove vaše ljudskosti (koju ni sami ne umijete pronaći), želi vas humanizirati, staviti kao jednakovrijednog ljudskog stvora pored sebe. Psiholozi i psihijatri koji bi se bavili nacionalšovinizmima i fašizmima, ne postoje – oni se bave devijacijama ljudskosti (s tim da često nisu svijesni vlastitih zastranjenja!), čega su spomenuti tek neki masovni oblici. Ljudskost se procjenjuje po konkretnim manifestacijama koje pojedinac iskazuje, a prema njihovoj učestalosti i na narod se prenosi izvjesni sud (jasno da nije moguće uopćavati na cjelinu, ali je moguće na manje ili veće njene dijelove). Kaže se da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, na veliku žalost manjih ili većih njegovih dijelova (ako su bolesnici zaslužili liječenje, kriminalci zatvor a geniji slavu, onda je barem onaj dio naroda koji ju je birao – zaslužio). Osvrnite se oko sebe, promislite o situaciji koje ste dio, pa o tome tko je učestvovao u njenom kreiranju ili samo šutećem prihvaćanju, tko je birao svoje političke elite prepune lažova, prijetvornika, razbojnika, ratnih i privrednih zločinaca, pa se, pogleda duboku uprtog u vlastitu unutrašnjost, počnite propitivati.

„Pitaj ti po čemu nešto jest, pa ćeš onda morati doći do sebe, da si ti taj subjekt. Pa čudno je to da u cijeloj historiji filozofije jedino taj čovjek smeta… subjekt, čovjek smeta. Stalno je stavljan u stranu kao nešto nebitno, čak nepostojeće. Pa sve drugo je prvo, samo ne on… Pa dobro, svaka čast Bogu koji je “stvoritelj”, pa možemo s njim početi ako smo vjernici, ali pazite, u Bibliji stoji i ovo: Bog je stvorio čovjeka i svijet na sliku i priliku svoju, ali mu je dao razum i slobodnu volju. Prema tome, to ovisi o nama, s našim razumom i slobodnom voljom. Ne možete onda kriviti toga Boga, to je onda Leibniz govorio, pa nije Bog kriv za zlo u svijetu; on je stvorio najsavršeniji mogući svijet, a to što smo mi pokvareni, nije Bog za to odgovoran, zar ne!?“ (ibid)

Uvijek me živcira blagoglagoljivost osviještenih pojedinaca, naprasno niknula nakon propasti autokrata, tiranina, despota ili nekih vremena u kojima se nisu usudili ni pisnuti. A posebno onih koji u zavisnosti od političkih vjetrova mijenjaju svoje mišljenje, držeći konstantnom tek vlastitu pravovjernost sa uvijek dijametralnim stavovima. Dobro konstatira Dežulović da je lako sada biti „izdajnik“ i dobrovoljno se upisivati u artistički registar izdajnika, ali – pita se Boris – gdje su svi ti „dobrovoljci“ bili krajem osamdesetih i početkom devedesetih, upravo kad je trebalo prevenirati posljedično današnje stanje. Žalosno da poslije obistinjenih predviđanja manjine pravovremeno osviještenih, ti današnji „izdajnici“ – s četvrtstoljetnim kasnim paljenjem – ne biraju proroke da ih vode, već od njih odavno prokazanu ponajveću gamad. No, „Proroci su kao zvijezde. Kad njihova svjetlost dođe do ljudi njih već odavno nema.“, (Montaigne). Hvala bogu, mnogi od njih su još uvijek među nama, ali ih ogromna većina nešto ne „šljivi“. Onda nek’ se zadovolje onim što imaju, umišljajući da je tome tako.

PREKO tisuću “izdajnika” okupilo se na prosvjedu na Markovom trgu kojeg organizira Radnička fronta. Kako saznajemo s terena, trg se polagano puni, a organizatori očekuju 2000 prosvjednika. Među okupljenim “izdajicama” viđen je i saborski zastupnik SDP Nenad Stazić.

Okupljenima su se prvo obratili iz Radničke fronte rekavši kako vladajući guše medijske slobode i ljudska prava dok s druge strane pljačkaju zemlju i smanjuju radnička prava. Prosvjeduju, kako su rekli iz Radničke fronte, jer ne žele da profesionalni branitelji čuvaju HDZ-ovu kleptokraciju. Dotakli su se i Zlatka Hasanbegovića rekavši da ne žele da vlast predstavljaju ljudi svjetonazorski bliski NDH.

Nakon njih priliku za nekoliko riječi dobili su i prosvjednici.

“Hrvatska je jedna od najbogatijih zemalja svijeta”, rekao je jedan od prosvjednika okupljenima dodavši kako ljudi umiru u neimaštini. “Ja sam završio na teškim drogama radi svega toga”, rekao je okupljenima mladić.

Podsjetimo, Radnička fronta pozvala je na prosvjed “izdajnika”, kako su napisali.

“Svi imamo zajednički cilj – da izrazimo svoje neslaganje s onim što nova vlast radi, govori i smjera i tko se u njoj nalazi! Sve ostalo je puno manje bitno. Ako se slažete bar s dijelom rečenoga i ako niste oduševljeni onime što govori nova vlast, fašistoidnim listama i mjerenjem ‘domoljublja’, dođite u ponedjeljak 1. veljače u 18:30h na Markov trg na protest!”, stoji u pozivu na prosvjed “izdajnika” na Markovu trgu.

Kako su ranije rekli organizatori, jasno je čemu prosvjed odnosno zašto se smatraju “izdajnicima” i zašto se pozivaju sve ostali izdajice. Njihovo objašnjenje prenosimo u cijelosti.

“Izdajice smo:

-jer ne želimo živjeti u državi gdje profesionalni “domoljubi” sastavljaju liste nepoćudnih, ukidaju životno partnerstvo, ograničavaju umjetnu oplodnju, uništavaju kulturu i (i dosad jedva postojeće) medijske slobode, dok istodobno po tko zna koji put pljačkaju čitavo društvo, krešu radnička prava, smanjuju plaće i pogoduju korporacijama

-jer ne želimo da nam Karamarko određuje što smijemo govoriti u javnosti

-jer ne smatramo da su profesionalni “branitelji” (a u stvarnosti fašistoidna bojna plaćenika koja štiti HDZ-ovu kleptokraciju) uzor i mjerilo svega u ovoj zemlji

-jer mislimo da HDZ nije “stvorio Hrvatsku” (“slučajno” baš u isto vrijeme kad su se raspali i SSSR i Čehoslovačka) nego opljačkao Hrvatsku

-jer držimo da Franjo Tuđman nije bio “otac domovine” nego autokrat, ksenofob i rodonačelnik ideje o “200 bogatih obitelji”

-jer ne smatramo da, nažalost, imamo puno toga čime se možemo ponositi u ovoj uništenoj, osiromašenoj i opljačkanoj zemlji

-jer ne mislimo da vikanje “Hrvatska, Hrvatska…” i držanje ruke na srcu za vrijeme himne može zamijeniti sram koji osjećamo dok moramo kopati po smeću ili gledati druge kako su prisiljeni da to čine, dok pobjednici privatizacije uživaju u svojim dvorcima i na jahtama

-jer se ne slažemo da su mržnja prema drugima i drugačijima nešto pozitivno

-jer ne mislimo da je različitost loša niti ikoga mrzimo zato što je stranac, Srbin, musliman, LGBT, ljevičar, Jugoslaven/“Jugoslaven“, ateist…

-jer ne želimo da simpatizeri NDH budu ministri kulture

-jer želimo društvo solidarnosti, jednakosti, socijalne pravde i tolerancije a ne društvo mržnje, eksploatacije i netolerancije

Inicijativu za ovaj prosvjed je pokrenula i organizira Radnička fronta, kao progresivna politička organizacija koja se zalaže ne samo za radnička prava, nego i za ljudska, manjinska, seksualna i sva ostala prava. Međutim, to ne znači da Radnička fronta na bilo koji način ovaj protest prisvaja niti da je on otvoren samo onima koji se s RF-om i inače slažu u svemu – na njega su potpuno dobrodošli svi koji imaju nešto reći po pitanju nove vlade, bilo da se slažu s našim razlozima, bilo da se slažu samo s nekima od njih ili da imaju neke treće razloge”.

Očekuje se oko 2.000 ljudi

“Očekujemo preko 2.000 ljudi, ali to ništa nije sigurno. Sigurno će na prosvjedu sudjelovati nekoliko stotina ljudi.

Nismo se politički dogovarali ni s kim, iako su neki političari na svojim Facebook profilima objavili poziv na današnji prosvjed.

Želimo okret za 180 stupnjeva, dok se javnost zabavlja fašističkim ispadima ministara, najavljuje se privatizacija HEP-a, Končara i Podravke i prosvjedom mi želimo izraziti nezadovoljatvo takvim stanjem”, kazao je za Index Marko Milošević, član Radničke fronte.

index

Slučaj Crnoja tek je naznaka „bogate žetve“ jada i nevolje što će uslijediti na RH-njivi kad Tomislav Karamarko i Božo Petrov dovrše podijelu izbornog plijena „zaslužnicima“. Sijali vjetar, žnjet će tsunami. To se već naslućuje detronizacijom Mije Crnoje, na što je vladajuće prisilio masovan javni bunt, ali i maloumnim puštanjem s lanca ekstremne desnice kojoj nikakve pouke iz krvave prošlosti 20. stoljeća ne dolaze iz guzice u glavu, nego drže da je „došlo naše vrijeme“. Osokoljena filonacifašistička svijest metastazirajući je virus za koji ova vlast nije kadra naći lijek. Ako taj virus sasvim podivlja Bijedna će Naša zaglaviti u građanskom ratu i izgubiti status države 

Marijan Vogrinec

Dohvatile se i maškare prošle nedjelje tragikomične afere „straćara 85G, pa je na opće oduševljenje građana i tv-gledatelja ismijavale na dubrovačkom Stradunu. To što je trajalo i trajalo, pa dignulo frku i među odvjetničkim cehom, a moglo se i trebalo u vladi zdrava razuma riješiti za dvije-tri minute, pretvorilo se u indikativnu farsu s ključem. Nepotrebno, amaterski i krajnje neukusno.

Dok ga se nije otjeralo goropadnog ispod Karamarkova šinjela, ne baš uljuđenim postupkom kakav je osobno demonstrirao kad ga je „iz čistog mira napao“ policajac na službenoj dužnosti ili udovica ubijenog agenta HIS-a Veselina Marinova ispred zavarenih vratiju sporne zagrebačke garaže, šestodnevni  braniteljski ministar Bijedne Naše Mijo Crnoja ne bi milimetar ustuknuo s barikade „neću dati ostavku“. Na sramotu političko-ideološko-svjetonazornih izbornika nove vlade – sada ponosnih prvog i drugog potpredsjednika – Tomislava Karamarka (HDZ plus kontroverznih sedam „domoljuba“) i reformski već kompromitiranog Bože Petrova (desetkovani Most tzv. nezavisnih lista). Dakako, na još veću političku štetu „reformske vlade“, koja nije dospjela prosloviti r o „reformama“ ni sastaviti tjedan dana u Banskim dvorima bez skandaloznog potresa u svojim redovima.

Bit će još – očekivano i najavljeno – ohoho tragikomičnih budalaština neprirodno skrpane desničarske vlasti. U koju su zalutali i likovi nesposobni čuvati tri ovce nacrtane na papiru. No, malo je tko očekivao da će prva iritantno glasna petarda zviznuti na Markovom trgu već koji dan nakon ispijanja slavljeničkog pjenušca i slavodobitnog poziranja Tim’s dream teama službenom fotografu na saborskom stepeništu. A onda – buuum! Mijo Crnoja. Zgromilo to i Karamarka, koji ga je – pokazat će se nakon nevjerojatnih dva dana i jedne noći „razglabanja i vijećanja“ s unajmljenim privatnim odvjetnicima – na vlastitu sramotu i braniteljsku nesreću, svjesno izvukao iz „domoljubne“ čekaonice HDZ-ovih „zaslužnih“ aspiranata na podjelu jedva-jedvice dosegnutog izbornog plijena.

Strefio Karamarka grom iz vedra neba. Crni Crnoja! Zacrnilo se „pobjednicima“ poslijeizborne alkemije pred očima kad su mu mediji počeli rafalno nabijati na nos sve navodne grijehe zbog kojih Crnoja, da je samo deseti dio istinit, ne bi smio biti ni portir na ulazu u Ministarstvo branitelja. Kamoli ministar i član vlade.

Crnojin vrući krumpir

Božo Petrov, pak, deklarirani „državni reformist“ iz južne hrvatske provincije i „moralna vertikala“ vrijedna najbogobojaznije molitvene zajednice, nikako doći do daha. Koprca se u vlastitom retoričkom soku, glumata uvježbanu, karakterističnu (ne)ozbiljnost pred tv-kamerama i doimlje se poput isprepadanog adolescenta kojeg je moćni Stipe Gabrić Jambo zgrabio za šiju dok mu je na neretvanskoj plantaži u suton krao prve mandarine. Crni Crnoja! Što učiniti sada, to be or not to be. Još mu eho potpredsjedničke prisege nije usahnuo na jeziku, a već mora odlučiti: biti ili ne biti dosljedan svom javno deklariranom stajalištu da će Most biti korektiv u novoj vlasti bude li HDZ-ovim „domoljubima“ pala na um kakva psina. Ne bude li se Karamarko držao sporazuma o tome da u novoj vlasti nema mjesta nikom za čije se ime vežu bilo kakve afere i moralno-politički nije virgo intacta.

Bio je Petrov nedvosmislen: „Most će u tom slučaju raskinuti s Domoljubnom koalicijom“. I pada vlada. I mora Hrvatska na izvanredne parlamentarne izbore. No, osladilo se i Petrovu i ostatku (14) mostovaca to što su „preuzeli odgovornost za neophodne reforme“, pa je najodgovorniji za dovođenje opet HDZ-a na vlast počeo krajnje nespretno prebacivati vruć Crnojin krumpir s dlana na dlan. „Da je gospodin Crnoja ministar iz Mostove kvote, znali bismo što učiniti“, nabadao je Petrov neuvjerljivo, zaboravljajući što može/treba učiniti u tom slučaju, a da ostane dosljedan/pošten u očima građana. Prešutio je svoj uvjet Karamarku i time poručio javnosti da nije onaj kakvim se pred/poslijeizborno predstavljao niti će biti ubuduće jezičac na vagi odlučivanja o presudnim „reformskim“ potezima.

Doduše, pojedini su mostovci (Miroslav Šimić, Nikola Grmoja) bili jasni glede i u svezi Crnojine političke i moralne, ako već ne prekršajne ili kaznene odgovornosti zbog koje više nema što tražiti u ministarskom fotelju, ali od otkrivanja mlake vode nisu išli dalje. Kao, „to je Karamarkova briga, što mi imamo s tim“. Sasvim pogrešno. Itekako su imali, a pravili su se tošo.

Afera Crnoja ponajmanje je „Karamarkova briga“, iako je vođa HDZ-ovih „domoljuba“, kobno kompromitiran/iznenađen/zatečen u nebranom grožđu, do zadnje sekunde branio Crnoju ma što mu se stavljalo na teret. Bolno je svjestan debelog i bujajućeg nezadovoljstva u svojoj stranci time što je HDZ uvjerljivo uškopljen na parlamentarnim, presudnim izborima za samostalno formiranje vlasti i unaprijed dogovorenu podjelu plijena. Karamarko nije postao premijer, čime se mjesecima ranije na sva usta hvalio kao gotovom stvari, a mnogi i najviđeniji hadezeovci osjećaju se poniženima time što je njihov bahati vođa bio prisiljen prepustiti masne komade unosnih državnih apanaža Mostovim neznanim političkim začinjavcima i koalicijskim marginalcima, patuljak-„domoljubima“.

U svoj toj neprilici, koja ne sluti na izglednu političku i reformsku budućnost Bijedne Naše, buuum – Crnoja! A realno gledajući, slučajni šestodnevni ministar Mijo Crnoja ionako nije jedina crna ovca u nepopularno skrpljenoj novoj vladi. Što s krajnje nepopularnim u javnosti i intelektualnim krugovima novim ministrom kulture Zlatkom Hasanbegovićem kojega, kako tvrde u SDP-u, nikad nitko nije vidio ni na jednoj ozbiljnijoj likovnoj izložbi, koncertu, dramskoj, baletnoj, opernoj ili filmskoj premijeri… Poznati kazališni redatelj Krešimir Dolenčić, član HDZ-ovog odbora za kulturu, razočaran je time što je Karamarko pretpostavio povjesničara Hasanbegovića glumici Anji Šovagović, koju se u stranci mjesecima pripremalo za ministricu kulture i koja je napisala program rada nesuđenog si ministarstva.

„U mojoj kulturnoj branši“, ustvrdio je Dolenčić, „nitko nikad nije ni čuo za tog Hasanbegovića.“ Ali jest u Hrvatskoj čistoj stranci prava (HČSP), gdje je ZDS „stari hrvatski domoljubni pozdrav“, kvislinška Endehazija „ostvarenje tisućljetnog hrvatskog državnog sna“, a antifašizam „zločinačka ideologija“ i pojam „koji se ne spominje u Ustavu RH“. A što s Ladislavom Ilčićem, koalicijskim čelnikom rigidne crkvene stranke Hrast i aktivistom „građanskih inicijativa“ notorne Željke Markić, s kojim Karamarko navodno špekulira kao ministrom O=M+Ž, odnosno strategom pronatalitetno motivirane seksualne revolucije po diktatu muškaraca zavjetovanih na celibat. A što s HDZ-ovim koalicijskim čelnikom HSP-a AS Ivanom Tepešom, čak potpredsjednikom Hrvatskog sabora, koji u jeku afere Crnoja maršira na čelu kolone iz koje se najcrnja protusrpska i protuljevičarska/protuantinacifašistička mržnja grmi grlati ZDS zagrebačkom Savskom cestom i Jagićevom ulicom. A Tepeš niti što vidi, niti čuje niti govori. Mizaru, Kikazaru i Iwazaru u jednom liku.

Ako se po prvim lastama proljeće poznaje, očito će biti „veselo“ u mandatu nove vlasti, ma koliko trajala Karamarko-Petrov-Oreškovićeva vlada. Šest mjeseci, godinu, dvije ili svih četiri. Izvjesno je da je afera Crnoja tek vrh ledenog brijega prema kojem brza Titanik Bijedne Naše. Očešat će se o njega ruzinava državna grdosija već u času kad posada iz Banskih dvora uskoro okrene proračunsko kormilo na kursu u 2016. godinu i sljedeće razdoblje.

Nekritični Karamarko

Zagrebačka već desetljetna politička, pravosudno-istražna, gradonačelnička i svaka druga kontroverza Milan Bandić, čelnik HDZ-u i Mostu koalicijske Bandić Milan 365 – Stranke rada i solidarnosti, jedini je ovih dana pogodio „usridu“: „Ma dajte najte, problem Crnoja se rješava u pet minuta, a ne u dva dana!“ Opalio je političko-moralnu pljusku i Karamarku, i Petrovu i premijeru Oreškoviću. A trojica s vladinog vrha jalovo su prorajtali petinu dosadašnjeg mandata, čak do u gluho doba noći sa srijede na četvrtak, da bi nesretni šestodnevni ministar Crnoja tek u četvrtak oko 20,30 sati zajedljivo, pred Banskim dvorima i gomilom novinara, opet sam sebi skočio u usta. Priznanjem da je dao ostavku – za koju je samo dan prije inatljivo kazao da je neće dati – „jer ne želim biti teret vladi u reformama, a pravni stručnjaci su dokazali da sam nedužan u svemu što mi vi (novinari/mediji, op. M.V.) stavljate na teret“.

Sasvim nekritički na Crnojinoj strani, mašući pred tv-kamerama nekakvim papirom kojim se navodno dokumentira totalna Crnojina nedužnost („na tome ću se sada zaustaviti“), Karamarko je obasuo nesuđenog braniteljskog ministra svim (ne)mogućim verbalnim počastima i također optužio medije za „klasičnu harangu, štetnu i nepotrebnu“. Orešković nije objasnio zašto je prihvatio ostavku, nego je nemuštim/nerazumljivim hrvatskim tralalario o tome da je zahvalan Crnoji na  braniteljskom doprinosu kao i „svim hrvatskim branite’ma koji su nas oslobodili“. Ma što to značilo, jer ni Crnoja niti drugi branitelji nisu išli Oreškovića oslobađati u Kanadi, Izraelu, Nizozemskoj, potom u Zagrebu… niti je itko u Domovinskom ratu trebao oslobađati tada žitelje u dvije trećine RH.

Očito su drukčiji aduti bili u nenormalno dugačkoj/kompliciranoj igri koji su prisilili Karamarka i društvo iz vladina vrha da se odreknu Crnojinih ministarskih i svakih drugih javnopolitičkih usluga? Aduti javnosti. Sila masovne javne volje, koju šef HDZ-a Karamarkoi, realno, nadređen Petrovu i glavni u vladi formalnog premijera Tihomira Oreškovića, osvetoljubivo naziva „klasičnom harangom“. Ma neće biti. Ta ishitrena, autodestruktivna Karamarkova uvreda ogromnoj većini građana kojima je dužan služiti, a nije im ovlašten čitati lekcije, doći će mu na naplatu. I to vrlo brzo. Nije vrag da nije svjestan toga kako se i zašto dokopao radnog mjesta u Banskim dvorima, da je godinama anketno najnepopularniji političar u zemlji te da je javnost masovno bila zgrožena likom i djelom šestodnevnog braniteljskog ministra i zahtjevala njegov odstup s vlasti. A mediji su valjda, koliko-toliko u još nezreloj RH-demokraciji, profesionalni trbuhozborci te javnosti.

Nije se prvi put u 25 godina RH dogodilo da javost baš na slučaju Crnoja trenira žestoku strogoću protiv samozvanih moćnika, koji bi reinkarnirali kobnu zabludu kralja Luja XIV. iz praskozorja Francuske revolucije „država to sam ja“ (L’état c’est moi). Pokušao je to onomad Otac Domovine (sic) Franjo Tuđman, kojega i svoju stranku hadezeovci i danas nekritički poistovjećuju s Hrvatskom, kad je samovoljno pokušao rušiti volju građana u izboru vlasti u Zagrebu i Istri, odnosno policijski rastjerivati „stoku sitnog zuba“, „crvene, žute i zelene vragove“ kada su prebukirali Trg bana Jelačića za prosvjeda potpore radijskoj Stojedinici.

Sličan je građanski i dijelom politički bunt saborske oporbe protiv Crnoje ministra i Karamarkova čudnog (?) kadroviranja u vladi izazvao „nervozu“ (popularna HDZ&Mostova politička dijagnoza), koja je urodila Crnojinim odstupom. Nikakve „klasične harange“ ni oporbena podmukla podmetanja, nego glas javnosti: Crnoja van iz ministarskog fotelja, jer ga obznanjenim likom i djelom nije zavrijedio. Ma koliko se to Karamarku ne sviđalo, sva je sila časnih, školovanih, zaslužnih i moralno uzornih branitelja među više od pola milijuna registriranih, koji su više od Crnoje zaslužili biti dostojni ministri za tu veteransku populaciju.

To građani znaju. Nisu se masovno digli protiv Crnoje zato jer, dokoni i zlobni, možda podjareni osvetom oporbenih političkih gubitnika, uživaju u „klasičnoj harangi“, nego zato što ne pristaju da ih se i ubuduće vuče za nos klasičnom demagogijom političko-ideološko-svjetonazorskih skupina zlih namjera. Pogotovo sada kad su se dokopale vlasti i neke najrigidnije među njima, vođene militantima iz dijela od 1206 braniteljskih udruga, marginalnih ZDS crnih stranaka i medija te dijela Katoličke crkve u Bijednoj Našoj. Što je upravo dan prije javne eksplozije slučaja Crnoja demonstrirano neukusnim desničarskim cirkusom na šatoraškom platou i u zgradi Ministarstva branitelja za primopredaje ključeva.

Uz Miju Crnoju u glavnoj ulozi, koji još nije bio svjestan što mu slijedi idućih sati, gurali su se u gro plan pred tv-kamerama notorni sisački biskup Vlado Košić, pa šatoraški kolovođe Đurom 25.000 Glogogoški i Josip Klemm s pobočnicima u crnini, pa nova ministrica socijalne politike i mladih, bivša časna sestra katoličkog reda ančela Bernardica Juretić, pa lokalni svećenik, pa nekakvi akrobati što su ubrzano pribijali tek dopremljena raspela po zidovima… Rashodovani uredski stolac sa šakom napolitanki imao je ilustrirati šatorašku zluradost pri odlasku iz Ministarstva vukovarske braniteljske legende Predraga Matića Freda, a parola „Dobro došla časna, zbogom nečasna!“ ispraćaj bivše socijalne ministrice Milanke Opačić i pozdrav novoj, poznatoj „sestri Bernardici“ iz komuna za liječenje narkomana. Molitve, zahvaljivanje Kristu, sveta vodica, lampion pod pločom pokojne šatorašice Nevenke Topalušić, Oj hrvatska mati, U boj u boj…

U tom je gemištu molitve i psovke, raspamećenog nacionalizma i mržnje Crnoja s izabranim društvom slavio dolazak na vlast s koje će, jelte, najavljenim registrom izdajnika „jedine nam i vječne Hrvatske“ (F. Tuđman) vraćati „dostojanstvo hrvatskim braniteljima i dignitet Domovinskom ratu“. Što je pravo ime za dodatne milijarde kuna iz džepa poreznih obveznika – bez obzira imaju li ih ili nemaju, žele li ih ili ne žele platiti – na već cementiranih šest braniteljskih milijardi godišnje. Plus proširenje ionako (pre)širokih prava o kojima ne-braniteljski kategoriziranih 3,8 milijuna građana ne smije ni sanjati. No, Crnojina nije do jutra svijetlila.

Eho sa šatoraškog platoa

Zloslutan „slavodobitnički“ eho sa šatoraškog platoa na zagrebačkoj Savskoj 66, ironijom manjka urbanističkog ukusa nazvanog trgom, brzinom se virusne zaraze proširio čak do lokalne ispostave Ministarstva u Rogoznici, gdje je Crnojina ideja o registru izdajnika opredmećena. Na najprometnijem mjestu u Rogoznici, javlja internetski portal H-Alter, kod pekare i tržnice, pod okriljem su mraka postavljene tjeralice za sestrom i bratom Vesnom i Zoranom Pusićem, uglednom političarkom i beskompromisnim borcima za ljudska prava, demokraciju i građansko društvo. Ispostava „Rogoznica“ obznanila je tjeralicu karakterističnog naziva Izdajnica, s državnim grbom i žigom, koja zloslutno pdsjeća na ustaške rasističke „izdajnice“ po tzv. NDH, kojima se genocidno progonilo Srbe i Židove te ubijalo gdje se stiglo. Ne samo u tvornicama smrti tipa Jadovna, Jasenovca, Koprivnice, Metajne i niza drugih ustaških stratišta, koja današnji filonacifašistički revizionisti imenuju radnim logorima i pritvorskim jedinicama za neprijatelje hrvatske države. Sic.

„Podružnica ‘Rogoznica’ ministra u ostavci (Crnoje, op. M.V.) aktivna je u skladu s njegovim programom“, prenosi H-Alter izjavu Zorana Pusića, predsjednika Građanskog odbora za ljudska prava i Antifašističke lige RH. „Takvo tiskanje, a vjerujem da ovo nije jedina odštampana ili kopirana IZDAJNICA, traži volju, vrijeme i novac, novac koji oni izdašno dobivaju od države da bi poticali na mržnju i nasilje. Pri tome, u najboljoj maniri lopova koji viču ‘Drž’te lopova’, izmišljaju i trube nebuloze o tome kako ljudi koji rade na zaštiti ljudskih prava dobivaju silan novac od države.

Po primitivnom, ali djelotvornom Goebelsovom obrascu ‘Stotinu puta ponovljena laž postaje provjerena istina’, takve se laži danas mogu čuti od pojedinih saborskih zastupnika (npr. Ladislava Ilčića, op. M.V.) zaštićenih imunitetom da mogu neodgovorno iznositi neistine, od opskurnih ‘sudaca’ Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta do glavnog urednika Glasa Koncila ali i sve većeg broja pisanih i elektronskih medija koji te laži i klevete objavljuju bez komentara i tretiraju ih kao pravo na slobodno izražavanje mišljenja. Povijest 20. stoljeća više nego zorno pokazuje kako ovakve kampanje poticanja nasilja mogu završiti.

Odlazak Crnoje sliči malo na hapšenje Al Caponea zbog utaje poreza: svi se prenemažu zbog, u suštini sitnih, financijskih prekršaja, koji se, prema prvom potpredsjedniku Vlade nisu ni dogodili, a u tome da ministar inzistira na sastavljanju Registra izdajnika nacionalnih interesa pola Vlade i pola Sabora ne vidi ništa sporno. Kao ni u tome da je ministar kulture u ovoj Vladi bio član HOP-a (Hrvatski oslobodilački pokret, koji je u Argentini osnovao ustaški poglavnik Ante Pavelić, a 1990. je Franjo Tuđman ukazao njegovim terorističkim pripadnicima gostoprimstvo u RH, op. M.V.) u doba kad je ta organizacija u novinama objavila osudu na ‘gubitak prava na život’ za petero ili sedmero ljudi, počevši s tadašnjim predsjednikom države i predsjednikom vlade. Kako je to objavljeno neposredno nakon ubojstva Milana Levara (hrvatski branitelj, svjedok hrvatskih ratnih zločina nad srpskim civilima na području Gospića, ubijen od podmetnute bombe u svom dvorištu pred očima malodobnog sina, za ubojstvo nitko nije odgovarao, a njegova udovica i dijete pali su u državnu nemilost, op. M.V.), policija je prijetnju shvatila ozbiljno i policajci su pet mjeseci sjedili ispred mog stana.“

Pusić citira premijerovo inauguracijsko „kada, ako ne sada; tko će, ako nećemo mi“, pa istim retoričkim pitanjem apelira na potrebu ozbiljnog suprotstavljanja narastajućem filonacifašističkom zlu u sjeni blagonaklonosti nove vlasti. Bivši će premijer Zoran Milanović ustvrditi: „Evo što Hrvatskoj donosi HDZ – filofašizam, širenje mržnje i pozivanje na nasilje“. Neki Hrvati od stoljeća sedmog ništa nisu naučili iz krvave povijesti 20. stoljeća, a analfabeti uvijek plate najveći ceh. Je li ta svjesna zatolebanost manjine i naivna nonšalancija većine znakovita opomena da krv ponovno prizivlje krv, a osveta se nastavlja na osvetu? Nije nevažno jest ili nije, no oktroirani je premijer Tihomir Orešković u teškoj zabludi drži li da će se provući lišo – „mene ne zanima ajdiologija, nego kako smanjiti državni dug“ – bude li omalovažio tešku političko-ideološko-svjetonazorsku kavernu u razdrtom društvenom tkivu Bijedne Naše.

Formalno je najodgovorniji državni dužnosnik, kojem jednostavno nije dopušteno – ako uistinu nije lutka na HDZ-ovom koncu regidno (ultra)desničarskog pletera – gledati kroz prste svom prvom i drugom potpredsjedniku, Karamarku i Petrovu, koji imaju i odgovornost za „stanje nacije“ i političke i represivne alate za sasjeći u korijenu svaki pokušaj produbljivanja razdora u zemlji, mržnje, isključivosti, straha, nesigunasti, jednoumlja i isključivosti bilo koje vrsti. Dok ne bude kasno. Karamarko i fanovi mu iz ideološko-svjetonazorskog i klerikalnog okoliša „Crkve u Hrvata“ isključivi su krivci što je ne samo bio moguć slučaj Crnoja nego i što je počeo nacionalistički obračun s pozicija jedva-jedvice osvojene vlasti/moći s pluralnom demokracijom, koju rigidna desnica mimo pameti i ljudskih kriterija etiketira protuhrvatskom falangom i neprijateljima koji ne vole Hrvatsku.

„Izdajnica“ iz Rogoznice

Nije nikakva sloboda govora, demokratsko pravo na javno izražavanje vlastitih stajališta kad „domoljubni“ saborski zastupnik Ladislav Ilčić plaši Hrvate biološkom nadmoći muslimana ili utjecajne nevladine udruge poimence proziva kao teško bolesne i građanski štetne. To je govor mržnje, poziv na separaciju. Nema veze s učinkovitom kulturnom politikom u demokratskom ozračju kad novi ministar kulture Zlatko Hasanbegović, do neba upitan „domoljubn stručnjak“, u srijedu je bez objašnjenja ukinuo Stručno povjerenstvo za neprofitne medije, a članove o tome obavijestio poštom. Bez objašnjenja, a najcrnji ZDS portali likuju: „Svi smo mi Zlatko Hasanbegović“. I on valjda drži da je „došlo naše vrijeme“ i da će, nekažnjeno, trajati dovijeka. Mislili su to i očevi njegovog HOP-a kad su se na dva Hitlerova kamiona travnja 1941. doklatarili u Zagreb te razgaćili po najljepšim židovskim i srpskim vilama, čije su vlasnike „kršćanski“, s blagoslovom ustaškog vikra Alojzija Stepinca, preselili na drugi svijet. Via Auschwitz, Jasenovac…

Nema veze s uljuđenom, demokratskom i europskom Hrvatskom „Izdajnica“ iz Rogoznice, kojoj je jedina svrha poziv na linč sestre i brata Vesne i Zorana Pusića. Poziv na linč hrvatskih Srba („četnika“) i svećenika SPC-a je opetovana proustaška histerija izvjesnog Marka Juriča: građani pripazite na djecu kad prolazite Preradovićevim trgom u Zagrebu pored pravoslavne Saborne crkve sv. Preobraženja Gospodnjeg da iz nje ne izleti kakav četnik i obavi svoj krvavi pir. Vijeće za elektoničke medije kaznilo je lokalnu televiziju Z1 (tzv. Bandićev TV), koja je objavila talk show vanjske produkcije „Markov trg“, trodnevnom zabranom emitiranja, tj. oduzimanjem koncesije.

To je „krimen“ zbog kojeg je netko iz braniteljskih udruga platio novcem poreznih obveznika izradu kartonskog lika predsjednice Vijeća za elektroničke medije,  legende tv-novinarstva na europskom Jugoistoku Mirjane Rakić u partizanskoj odori, s titovkom i crvenom zvijezdom na njoj te automatskom puškom u rukama. Slijeva i zdesna „partizanki Mirjani“, na transparentu s čela crnog stampeda, ona šatoraška parola, tek malo prilagođena sadržaja: „1991. za slobodu Hrvatske, 2016. za slobodu govora“. Rakić će u kultnoj HTV-ovoj emisiji „Nedjeljom u dva (NU“)“ Aleksandra Stankovića odlučno odgovoriti ZDS pogromašima: „Nitko mene neće tjerati u Srbiju iz moje domovine Hrvatske i mojega grada Zagreba“.

Najgrlatiji u halabuci iz prvog reda desanta na demokratsku instituciju, koji desant nitko iz nove vlasti nije osudio jednom riječju, bili su planetarno poznati bojovnici (sic), jelte, za „demokraciju, međunacionalnu snošljivost i suživot, ljudska prava, sekularnu državu i medijske slobode“ šatoraški kolovođe Đuro Glogoški i Josip Klemm s najviđenijim „braniteljskim“ pobočnicima iz šatre na Savskoj 66, pa rečeni Jurič i kolega mu Velimir Bujanec. A taj Bujanec deklarirani je nacist (na internetu postoji njegova fotografija u nacističkoj odori sa svastikom na rukavu) i proustaša (izjave o trotrećinskom „konačnom rješenju“ srpskog pitanja u RH), nedavno osuđeni diler kokaina i autor opskurnog/bezvrijednog ultradesničarskog talk showa „Bujice“ što ga na silno oduševljenje tzv. NDH nostalgičara emitira nekoliko lokalnih televizija. I prenosi jedan ustaški program u Australiji.

Da poznati scenarij „događanja hrvatskih branitelja i naroda“ ne bi prošao bez „kulturnog i znanstvenog digniteta“ nacionalno „osviještene elite“, s Bujancem su se, Juričem i operativcima Đure Glogoškog nadvikivali osrednji glumac Božidar Alić, angažirani kolumnist opskurnog medija ekstremne desnice, te narcisoidni Zdravko Tomac, znanstveni ekspert za mjesne zajednice (!?), bivši član Saveza komunista Jugoslavije/Hrvatske i SDP-ove vrhuške 1990-tih ali i, manje je znano, bivši tajnik rigidnog hrvatskog komunista Jakova Blaževića. Blažević je, Titovim nalogom, bio državni tužitelj na suđenju kardinalu Alojziju Stepincu. Danas je Tomac među prvacima krvnih neprijatelja dojučerašnjih drugova iz SDP-a, koji su mu u životu, političkoj i „znanstvenoj“ karijeri sve omogućili uspon neusporedivo većeg dometa, nego nesuđenom „gradonačelniku Hrvatske“ Milanu Bandiću. Pa i to da postane najveći bez presedana politički skriboman na militantnoj desnici.

Bez Zdravka Tomca, ništa slično crnom stampedu radi linča Mirjane Rakić ne bi bilo moglo proći, ako to organiziraju HDZ, „hrvatski branitelji“ i militantni biskupi. Ma koliko ga uistinu poodmakla životna dob uvjeravala da bi bilo mudro ostati u kućnom ogrtaču, uz čaj s limunom i kakav pristojan BBC-jev dokumentarac po izboru Đele Hadžiselimovića. Ali, vrag ne da mira Tomcu, pa u predahu pisanja milijun i sedmog ukoričenog političkog pamfleta, zvanog istraživačkim djelom iz prve ruke svjedoka vremena, i on se s raspomamljenima navalio gurati pred tv-kamere. Zirka iz mase, smiješi se na grlatu ZDS kakofoniju zajedno sa saborskim potpredsjednikom Ivanom Tepešom (HSP AS) i nema ništa protiv urlatora što se dernjaju: „Hoćemo Velimira Bujanca na mjestu Mirjane Rakić!“

E, to tek treba vidjeti. Bujnec s „Bujicom“, izvjesna Ozana Bašić s „Olujom“, Jurič s „Markovim trgom“ i nekolicina „kolumnista“ tipa Tihomira Dujmovića, Višnje Starešine, Ante Guge i ohoho sličnih iz desničarskih medija opasno su medijski zadužili novu vlast. I sada očekuju da im se to obilno honorira. „Radmanovizija“ – kako je Bujanec preimenovao HTV – samo je dio HRT-ovog mastodonta od oko 3500 stalnih radnih mjesta na kojima uskoro slijede radikalne promjene. A šefova i šefića ima više, nego što su im HDZ&Mostovi medijski stratezi u stanju naći zamjene u svom personalnom loncu „domoljubnih stručnjaka“, pa će se uskoro pokazati kakve će se tragikomedija igrati u toj javnoj kući.

Žetva jada i nevolje

VIP gost na svečanoj inauguraciji HDZ-ove predsjednice RH i prijatelj Tomislava Karamarka te svih ekstremista koji nešto znače u nacionalističkom, šovinističkom i rasističkom prenemaganju, „domoljubnom“ preseravanju, a sada su isplivali na vlast, Bujanec, s razlogom (ne)će dočekati bogatu nagradu za četverogodišnji angažman. Ne samo u medijskom agitpropu nego i u operativnom aktivizmu kakav je sada bio protiv Mirjane Rakić, a jučer u šatri na Savskoj 66, za pokušaja državnog udara na Markovom trgu…

Dakle, slučaj Crnoja je tek naznaka „bogate žetve“ jada i nevolje što će uslijediti na RH-njivi kad Karamarko i Petrov dovrše podijelu „zaslužnicima“ svih lena, a ovi raspale „reformirati“ po „svojim“ sektorima. Sijali vjetar, a žnjet će tsunami. To se već naslućuje detronizacijom Mije Crnoje i glasnim negiranjem vladajućih da će sastavljati registar ratnih i izdajnika nacionalnih interesa. Ipak, to ništa ne znači da je redikuloznim radikalima došlo iz guzice u glavu. Dapače, osokoljena filonacifašistička svijest metastazirajući je virus za koji ova vlast nije kadra naći lijek. Ako taj virus sasvim podivlja – zbog dominantne domaće gluposti i političke neodgovornosti prema krvavim poukama iz prošlog stoljeća te pogoršanja stanja u svijetu – Bijedna će Naša zaglaviti u građanskom ratu i izgubiti status države. Pa se, ljudi, igrajmo kauboja i Indijanaca, pardon ustaša i partizana.

Oni koji su sve to skrivili, ako uspiju sačuvati žive glave, a teško da će, razbježat će se opet nekim štakorskim stazama („novac vrta, gdje burgija neće“) po bijelom svijetu, gdje su već odavno sklonili narodnu muku na tajne račune. Kakva vjera, domoljublje, hrvatstvo, krv i tlo… i te fatamorgane za novačenje topovskog mesa, ljudi su najpokvarljivija roba.

Veliki je Miroslav Kleža o tome ispisao neprolaznu „Baraku 5b“, a ironija sudbine „reformske vlade“ Tihomira Oreškovića tragikomičnu „baraku Gradna 85G“, koja je došla ministarske glave Karamarkovu braniteljsku uzdanicu – Miju Crnoju.

tacno

Zagreb 02.08.2011./pogled/
Natasa Skaricic
foto Nenad Rebersak

Nagrađivana novinarka Nataša Škaričić, suradnica našeg portala, na svom facebook profilu napisala je “odgovore na mnoga pitanja iz inboxa o neprofitnim medijima”. Škaričić u “odgovorima” daje svoje viđenje problematike neprofitnih medija i govori o vlastitom iskustvu iz suradnje s tim medijima. Škaričić, između ostalog, odgovara na pitanja “o tome kako je Ministarstvo kulture dodjeljivalo sredstva neprofitnim medijima i je li tu stvarno bilo muljaže”, “o tome zašto je neprofitne medije branila od ministra Hasanbegovića”, “o tome je li neravnoteža u dodjeli lijevima i desnima sasvim dovoljan argument za revanšizam” te “o tome je li ipak dugoročno u redu da loše postavljeni mediji propadnu…”

O tome kako je Ministarstvo kulture dodjeljivalo sredstva neprofitnim medijima. Je li tu stvarno bilo muljaže?

Ministarstvo kulture je po meni potpuno nesuvislo dodjeljivalo sredstva neprofitnim medjima, iza toga nije stajao ni ozbiljan novac, ni ozbiljna strategija koju netko danas može braniti. Rezultat toga je opstanak nekih najjeftinijih varijanti internetskih portala koji su primali taman toliko novaca da skromno nahrane jednog ili dva svoja urednika i plate 300 kuna bruto za autorski komentar, dok za news proizvodnju i proizvodnju istraživanja nisu imali skoro niti lipe. Ne samo to – ako novinar/ka na takvim portalima objavi bilo kakvu informaciju koja može biti povod za tužbu (a sve može biti povod za tužbu, uključivši izvještaje s policijskih konferencija za novinare), ozbiljno riskira jer portali nemaju novaca ni za odvjetnike, a kamoli za plaćanje odštete u slučaju gubitka parnice. Budući da naši sudovi prihvaćaju odštetne tužbe protiv novinara, iako Zakon o medijima priznaje samo odštetnu odgovornost nakladnika, novinar mora anticipirati mogućnost da bude osuđen i da mu nakladnik ne refundira trošak dosuđene odštete. Ukratko, ozbiljan rad za takve medije ne samo da je nemoguć zbog nedostojno malih honorara, već je i opasan jer novinar (inače nezaposlen, čim radi za takav portal) može ostati s gaćama na štapu.  U ovome je i moj odgovor na pitanje je li u natječajima bilo muljaže – financiranje novinskih medija koji ne mogu plaćati novinarski rad je muljaža po sebi, sve ostalo su nijanse. Jedino suvislo i smisleno je bilo projektno financiranje pojedinačnih novinarskih istraživanja koje svakako treba nastaviti, ali uvjetovati da se takva istraživanja objavljuju u medijima koji zadovoljavaju osnovne kriterije održivosti, naročito u smislu da garantiraju pravnu i financijsku zaštitu novinara u služaju sudskih parnica. Ovo je samo djelić mog stava prema tzv. medijskoj strategiji Vlade lijevog centra. Kad su vladali, govorila sam mnogo više i neću se ponavljati.

O tome zašto sam onda branila neprofitne medije od ministra Hasanbegovića

Pa, valjda zato što nakon lošeg rješenja dolazi tragično! Zato što ministar Hasanbegović nema pojma o novinarstvu, niti o strategijama za novinske medije. Zato što je predvodnik neformalne ideološke komisije HDZ-a koja ima zadatak da uništi sve medijske punktove koji mogu stvarati probleme vladajućoj garnituri, s naglaskom na uništavanje medijskih kanala koji promoviraju zaštitu svih manjina, koji se bore protiv svih oblika nacionalizma, neoustaštva i klerikalizacije Hrvatske. Uopće ne shvaćam, svega mi na svijetu, kako se Hasanbegovićev križarski pohod može braniti, a da se istodobno brane načela stručnosti i transparentnosti upravljanja novcima namijenjenim novinskim medijima.

Pored toga, njegov udar na neprofitne medije obavezno treba gledati u kontekstu njegovih ostalih svjetonazorskih i političkih angažmana, poput članstva u HČSP-u, obrani  Huseina Đoze, imama 28. Regimente 13. SS Vafen “Handžar divizije” i sličnim svinjarijama. Uostalom, sam Hasanbegović stalno lupa da mu se nešto vadi iz konteksta, pa zašto mu to radite – uzmite ga cijelog kad se već sam nudi!  Razdvajanje ministrovog pohoda na neprofitne medije od njegovih svjetonazorskih defekata, u smislu da je prvo nesporno za razliku od drugog, je – ne znam kako da ovo pristojno kažem –  nevjerojatno tupavo i namjerno kratkovidno. Tim više što je izvršio udar na Povjerenstvo za neprofitne medije onaj tren kad je ugazio nogom u Ministarstvo kulture, i to bez ikakve rasprave, analize i novog plana. Jedino što smo mogli čuti je da MK nije dodjeljivalo novce desnim medijima i da je to dovoljan razlog da se odmah izvrši odmazda. Nedemokratske metode samo po sebi razotkrivaju nedemokratske ciljeve. Ideja da se podupiru neprofitni mediji je odlična ideja, samo je treba razraditi, osmisliti i poboljšati.

O tome je li neravnoteža u dodjeli lijevima i desnima sasvim dovoljan argument za revanšizam 

Jest, za one koji nemaju pojma što govore. Ako je ideja bivšeg sastava Ministarstva kulture bila da financira medijski sadržaj koji sam ne može opstati na tržištu, onda konzervativizam tu doista nema što tražiti jer on uživa potporu svih centara moći u Hrvatskoj. To stoji bez obzira što MK to nije znalo artikulirati. Nadalje, zašto bi npr. Ministarstvo kulture pomagalo katoličke medijske sadržaje? Nije dovoljno što katolički svjetzonazor dominira svim područjima života u Hrvatskoj i što je ušao u institucije države koja je samo formalno sekularna, nego bi im trebalo dodijeliti i dio od onih 1 posto od ukupnog budžeta Ministarstva kulture, samo zbog ravnoteže? Kakve ravnoteže, pobogu, imaju sve novce i svu moć ovoga svijeta; ušli su u školstvo, zdravstvo, proračun, sve živo i mrtvo, ali za ravnotežu im fali 10 tisuća kuna? Uostalom, na europskoj razini su potpisani brojni dokumenti koji isključuju vjerske sadržaje iz definicije community medija. Deklaracija Vijeća Ministara o ulozi community medija u promociji društvene kohezije i međukulturalnog dijaloga iz 2009. godine kaže da mediji moraju biti „nezavisni od državnih, komercijalnih i vjerskih institucija i političkih stranaka“.

Da je bivši sastav Ministarstva kulture bio dovoljno pametan i neklijentelistički nastrojen da jasno definira okvir za financiranje neprofitnih medija i da u tom okviru stoji da se neće pomagati  sadržaji i stavovi koji ionako dominiraju, u financiranju vjerskih sadržaja bi došli u obzir samo oni mediji koji preispituju dominantan stav katoličkih institucija, poput mostarskog Križa života. I to bi bilo sasvim u redu.

O tome je li ipak dugoročno u redu da loše postavljeni mediji propadnu…

Kakve to ima veze s ovom temom? Sigurno nije u redu da propadnu na ovaj način. Propast će, uostalom, zato što nisu održivi. I drugo, razmišljajmo praktično i aktualno. Javni interes, uostalom, mijenja svoje manifestacije. Ovaj tren na medijskoj sceni treba održati sve što promovira antifašizam, sekularizam i ljudska prava, jer je s novom Vladom sve to na udaru. Neprofitni mediji su prva linija obrane, a poslije njih na red dolazi HRT. Ako se sve to začepi u novoj kulturnoj revoluciji HDZ-a, jednim ćemo se potezom pera vratiti u 90-e.  A to je najdugoročnija katastrofa.

O izjavama tipa „potpisao/la bih protiv Hasanbegovića, ali…“

Samo ću ih preformulirati: Potpisao/la bih protiv ustašluka, ali me više muči što je ljevica digla tri milijuna kuna na netransparentnim natječajima Ministarstva kulture.

O tome da to nije točno da će nas opustošiti gašenje neprofitnih medija, jer će ostati komercijalni mediji poput Jutarnjeg ili Indexa koji promoviraju liberalne ideje

Točno, ostat će nam mediji koji će se zalagati za prava homoseksualaca, ali ne i za transparentnu i pravedno provedenu promjenu zdravstvenih zakona. Eto vam takvi mediji.

lupiga

Željka Markić iz udruge U ime obitelji danas je prosvjed u organizaciji Radničke fronte, održan u ponedjeljak na Markovom trgu protiv nove vlasti, nazvala “širenjem islamofobije”.

“Zastrašuje činjenica da su predstavnici udruga koje se bave ljudskim i građanskim pravima u ponedjeljak navečer na Markovom trgu, prosvjedujući protiv aktualne vlade, stali i iza islamofobnog transparenta organizatora skupa, Radničke fronte. Na transparentu je stajalo: ‘IZDAJA je kad handžar divizija vodi kulturu’. Udruge i pojedinci koji se godinama financiraju iz proračuna RH te primaju velike donacija nekih veleposlanstava – za zaštitu manjina i građanskih prava – u javnosti sada, nakon ukidanja njihovih privilegija u Ministarstvu kulture – šire netrpeljivost prema ministru Hasanbegoviću – zato što je islamske vjeroispovijesti i automatski ga proglašavaju nacionalsocijalistom. Opet ista priča – hoće li širenje islamofobije u Hrvatskoj i izjednačavanje cijele jedne vjeroispovijesti s nacionalsocijalizmom proći bez osuda medija i odgovornih – ovisi o tome od koga dolazi”, smatra čelnica udruge U ime obitelji.

“Hoće li širenje islamofobije u Hrvatskoj i izjednačavanje cijele jedne vjeroispovijesti s nacionalsocijalizmom proći bez osuda medija i odgovornih” (FOTO: Lupiga.Com)

Mate Kapović iz Radničke fronte, odbacuje njene optužbe, nazvavši ih jeftinim spinom.

“Smiješno je i ideološki potpuno bizarno da ultraklerikalci iz Opus Deija takve optužbe upućuju neosporno progresivnim političkim opcijama. A ministar Zlatko Hasanbegović svojim nazadnim pronacističkim stavovima vrlo dosljedno nastavlja ideju Handžar-divizije, primjerice, recentno je izišao na svjetlo slučaj njegove apologije pronacističkog imama Đoze. Stoga teško da u toj tvrdnji ima nešto sporno i to treba bez straha ponavljati. Osim toga, Radnička fronta se aktivno bori, među ostalim, protiv islamofobije svojim simboličnim akcijama rezanja žice” kaže Kapović.

“Ministar Zlatko Hasanbegović svojim nazadnim pronacističkim stavovima vrlo dosljedno nastavlja ideju Handžar-divizije” – Mate Kapović (FOTO: Novilist.hr)

Njegov stranački kolega, Marko Milošević, smatra kako se svatko češe gdje ga svrbi.

„Željku Markić svrbi činjenica da je ‘njen’ ministar izložen najodvratnijim napadima u komentarima čitatelja upravo njenog portala, znakovitog imena narod.hr. Niti jednom se nije ogradila od izrečenih stavova, uvreda, brojanja krvnih zrnaca i ostalih divota iz repertoara internetske ekstremne desnice. Budite sigurni da članovi i simpatizeri Radničke fronte na tu njenu nesreću od portala ne idu ni slučajno, a kamoli s namjerom da čitaju i ostavljaju komentare“, kaže u razgovoru za Lupigu. S druge strane, smatra, da je termin “handžar divizija” politička kvalifikacija i ništa više, a najmanje etnička ili vjerska netrpeljivost, tumačeći da je Handžar divizija Hitlerova „domaća bosanska jedinica sastavljena od nasilnika i koljača muslimanskog porijekla“ lojalnih Pavelićevoj NDH.

„Tvrditi da je reći nekome da dolazi iz handžar divizije uvreda za sve Bošnjake ili muslimane isto je kao tvrditi da je reći nekome da je ustaša uvreda za sve Hrvate. Drugim riječima, providan, opasan, ali vjerujemo i uzaludan pokušaj političkog spina. Naročito gadljiv ako znamo da je jedan od razloga za prosvjed, s kojim smo zvali ljude i kojeg smo čitali na početku, glasio ‘jer ne mislim da je različitost loša niti ikoga mrzim zato što je stranac, Srbin, musliman, LGBT, ljevičar, Jugoslaven, ateist…’. Toliko o govoru mržnje“, rekao je Milošević.

“Tvrditi da je reći nekome da dolazi iz handžar divizije uvreda za sve Bošnjake ili muslimane isto je kao tvrditi da je reći nekome da je ustaša uvreda za sve Hrvate” – Milošević (FOTO: Hina)

Prozvani „islamofobi“ iz Radničke fronte osvrnuli su se i na neke druge navode Željke Markić. Smatraju da činjenica kako je udruga, a odnedavno i stranka, „U ime obitelji“, uspjela isfinancirati i uspješno provesti referendum na nacionalnoj razini, govori da je pitanje načina financiranja nešto što Markić prvenstveno brine iz osobnih razloga. Kažu da su njeni navodi o financiranju „čista i plitka projekcija“. Navode i kako se Radnička fronta osim nekoliko donacija simpatizera tijekom izbora, koje su javno i pravovremeno evidentirane, isključivo financira iz članarina.

„Riječ je o skromnim iznosima za pojmove ne samo ‘ozbiljnih stranaka’, nego i umreženih desničarskih klerikalno-tajkunskih ‘udruga građana’ poput Markićkine, ili ‘profesionalnih branitelja’ s krajnje desnice HDZ-a koji u kratkom roku mogu mobilizirati nekoliko tisuća ljudi iz cijele Hrvatske, zajedno s prijevozom, dnevnicama i ostalim. Na činjenicu da gospođa Markić nije u stanju razlučiti između udruga civilnog društva, koje se prijavljuju na natječaje iz državnog proračuna, i političkih stranaka koje novac iz proračuna dobivaju automatizmom nakon ulaska u Sabor, nećemo trošiti puno riječi. U rangu očekivanog”, zaključuje Milošević.

lupiga